Danski arhitekt Jørn Utzon projektovao je Sidnejsku operu (Sidney Opera Evi), čija je gradnja trajala oko 14½ godina. Radovi su počeli prije nego što je konačno određen oblik krova. Nepredviđeni problemi s temeljima, složeni inženjerski zadaci, sporovi oko isplata i izmjene dvorana produžili su gradnju. Kraljica Elizabeta II službeno ju je otvorila 20. 10. 1973.
Glavno je pitanje kako je pobjednički projekt postao zgrada čiji je konačni trošak dostigao 102 miliona australskih dolara. Ako pratite projekt od pobjede na konkursu 1957. do otvaranja 1973. godine, lakše ćete razumjeti kašnjenja. Priča vodi kroz nestabilno tlo, eksperimente s krovom i spor zbog kojeg je arhitekt otišao.
Ko je bio arhitekt Sidnejske opere?
Jørn Utzon izradio je prvobitni projekt. Njegova pobjeda na međunarodnom konkursu objavljena je u 1. 1957. Konkurs je raspisan 1955. godine. Pristigla su 233 rada arhitekata iz 32 zemlje.
Projekt je proizašao iz dogovora postignutog 1954. godine. Dirigent Eugene Goossens i premijer savezne države Joseph Cahill podržali su osnivanje velikog centra za scenske i muzičke izvedbe u Sidneju. Planirana zgrada trebala je sadržavati koncertnu dvoranu i pozornice za operu i pozorište.
Utzon je osmislio arhitektonsku viziju, a Ove Arup & Partners preuzeli su inženjerske poslove. Ta je razlika važna kada razmatrate krov. Njegov izgled trebalo je pretvoriti u konstrukciju koju je moguće proračunati, proizvesti i osloniti na odgovarajuće nosače.
U dovršavanju unutrašnjosti učestvovali su i drugi arhitekti. Nakon Utzonovog odlaska 1966. godine, Peter Hall, Lionel Todd i David Littlemore preuzeli su odgovornost za završetak zgrade. Njihov rad obuhvatao je unutrašnjost i staklene zidove.
Gdje se nalazi Sidnejska opera?
Sidnejska opera nalazi se na rtu Bennelong Point, koji se pruža u zaljev u Sidneju, u australijskoj saveznoj državi Novi Južni Vels. Zgrada je u vlasništvu vlade Novog Južnog Velsa.
Položaj uz vodu stvorio je ozbiljan problem pri gradnji. Graditelji su ispod rta Bennelong Point očekivali čvrst pješčar. Umjesto njega naišli su na rastresite aluvijalne naslage zasićene morskom vodom. Takvo tlo zahtijevalo je radove na temeljima koji nisu bili uključeni u budžet.
Zašto je gradnja počela prije nego što je projekt bio spreman?
Cahill je prisustvovao svečanom početku gradnje 2. 3. 1959. Želio je da radovi počnu brzo kako bi zaštitio projekt od političkih ili birokratskih prepreka. Zbog te odluke gradnja na terenu počela je prije donošenja ključnih projektnih odluka.
Konačni oblik krova još nije bio utvrđen. Nije bilo određeno ni opterećenje koje će prenositi na svoje oslonce. Gradnja je zato počela dok je ključno pitanje konstrukcije ostalo otvoreno: šta će tačno temelji i stubovi morati nositi?
Posljedice se nisu zadržale na nacrtima. Noseći stubovi podija nisu mogli podnijeti konačno opterećenje krova pa su morali biti ponovo izgrađeni. Već završene radove trebalo je ponoviti.
Nepredviđeni uslovi tla donijeli su dodatni zadatak. Uz obod gradilišta i širom njegove sjeverne polovine ugrađeno je oko 700 betonskih šipova u čeličnim cijevima. Svaki je imao prečnik od približno jednog metra. Njima je ojačano tlo koje se pokazalo manje pouzdanim nego što se očekivalo.
Zašto je krov Sidnejske opere bilo toliko teško izgraditi?
Od 1958. do 1962. godine Utzon i njegov tim istraživali su parabolične, elipsoidne i na kraju sferne geometrije krova. To su bili različiti načini određivanja zakrivljenosti krovnih ljuski. Izbor je utjecao na način njihove izrade.
Nacrti iz Crvene knjige, predstavljeni u 3. 1958., pokazali su problem koji je povećavao troškove. Svaka krovna ljuska bila je drugačija. Isti kalupi nisu se mogli jednostavno ponovo koristiti u cijelom projektu. Geometrija je tako otežavala uštede zasnovane na ponavljanju istih postupaka.
Zamislite da u svojoj kuhinji više puta koristite isti kalup za pečenje. Sferno rješenje primijenilo je taj princip ponavljanja na krov. Dijelovi različitih veličina mogli su se izvesti iz površine jedne kugle. Ponavljanje geometrijskih oblika omogućilo je prefabrikaciju.
To ipak nije značilo da će krov biti brzo gotov. Razvoj projektnog rješenja i izgradnja ljuski trajali su osam godina. Razvoj posebne keramičke obloge zahtijevao je više od tri godine.
Posljednja velika etapa izgradnje krova završena je 17. 1. 1967. Radnici su postavili 2.194. i posljednji prefabrikovani segment ljuske. Prije službenog otvaranja 1973. godine još je trebalo dovršiti unutrašnjost zgrade.
Zašto je Jørn Utzon napustio projekt?
Davis Hughes postao je ministar javnih radova 1965. godine. Isplate je uslovio dostavljanjem nacrta. Utzon je želio ispitati prototipove od šperploče prije nego što dovrši projekte unutrašnjosti. Tako je nastao zastoj oko finansiranja i nacrta.
Redoslijed je bio presudan. Utzonov pristup zahtijevao je ispitivanje prototipova prije dovršetka nacrta. Isplata je, međutim, zavisila od predaje tih nacrta. Spor je postao neposredna prepreka radovima na unutrašnjosti.
Nakon spora s Hughesom oko isplata, Utzon je napustio projekt 28. 2. 1966. Hall, Todd i Littlemore potom su preuzeli završetak zgrade. Preostali radovi tako su povjereni drugom arhitektonskom timu.
Pod Hallovim vodstvom namjena velike dvorane znatno se promijenila. Planove za prostor koji bi služio i operi i koncertima zamijenio je plan dvorane posvećene simfonijskoj muzici. Ta odluka zahtijevala je velike izmjene projekta unutrašnjosti.
Koliko je trajala gradnja i koliko je koštala?
Od svečanog početka gradnje u 3. 1959. do službenog otvaranja u 10. 1973. prošlo je oko 14½ godina. Ako računate od Utzonove pobjede na konkursu 1957. godine, razdoblje je trajalo oko 16 godina. Ti podaci polaze od različitih početnih tačaka.
Početni budžet, odobren u 7. 1957., odgovarao je iznosu od 7 miliona australskih dolara kada se izrazi u toj valuti. Konačni trošak dostigao je 102 miliona australskih dolara. To je bilo približno 14,6 puta više od prvobitne procjene.
Historija gradnje povezuje to povećanje s nekoliko konkretnih problema. Temelji su zahtijevali neplanirane radove, stubove je trebalo ponovo izgraditi, a razvoj krova trajao je godinama. Sporovi oko isplata i izmijenjeni zahtjevi za dvorane dodatno su zakomplikovali projekt.
Hronologija
- 1954: Eugene Goossens i Joseph Cahill složili su se da je potreban veliki centar za scenske i muzičke izvedbe.
- 1955: Raspisan je međunarodni arhitektonski konkurs.
- 1. 1957: Utzonov projekt proglašen je pobjedničkim.
- 7. 1957: Odobren je početni budžet.
- 1958–1962: Tim je razvijao različite geometrije krova.
- 2. 3. 1959: Cahill je prisustvovao svečanom početku gradnje.
- 9. 11. 1960: Paul Robeson pjevao je radnicima na gradilištu.
- 28. 2. 1966: Utzon je napustio projekt; Hall, Todd i Littlemore preuzeli su završetak radova.
- 17. 1. 1967: Postavljen je posljednji prefabrikovani segment krova.
- 28. 9. 1973: U Opernom pozorištu izveden je Rat i mir.
- 20. 10. 1973: Kraljica Elizabeta II službeno je otvorila zgradu.
- 17. 3. 1993: Otvorena je podzemna garaža.
- 2007: Zgrada je upisana na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine.
Pojedinosti koje nećete pronaći u vodičima
Cahillova bronzana ploča obilježavala je više od početka gradnje. Postavljena je 2. 3. 1959. i označavala je sjecište osa dviju glavnih dvorana. Predmet korišten u svečanosti tako je zabilježio preciznu tačku u rasporedu zgrade.
Utzon je 1958. godine određivao krivulje krova savijajući plastični linijar uz stol i iscrtavajući liniju duž njega. Ta praktična metoda bila je dio istog projektnog procesa koji je na kraju doveo do sferne geometrije.
Poznato objašnjenje s guljenjem narandže treba uzeti s oprezom. Službena historija Opere naziva ga legendom. Prema Utzonovom vlastitom iskazu, do zamisli je došao dok je slagao modele ljuski jedan na drugi.
Finansiranje je imalo još jednu upečatljivu pojedinost: kroz 496 lutrijskih izvlačenja prikupljeno je približno 102 miliona australskih dolara. Prihodi od njih bili su blizu konačnog troška izgradnje zgrade.
Izvedbe su stigle na gradilište mnogo prije završetka radova. Paul Robeson je 9. 11. 1960. pjevao građevinskim radnicima tokom pauze za ručak. Publiku su činili radnici na nedovršenom gradilištu.
Utzon je s porodicom napustio Sidnej 28. 4. 1966. Nikada se nije vratio u grad niti je uživo vidio svoju dovršenu zgradu. Njegov odlazak s projekta tako je postao trajni rastanak sa završenim djelom.
Koje su bile prve predstave u Sidnejskoj operi?
Prva javna predstava u Opernom pozorištu održana je 28. 9. 1973. Bio je to Rat i mir Sergeja Prokofjeva. Izvedba je prethodila službenom otvaranju, koje je kraljica Elizabeta II obavila 20. 10. 1973.
Razlika između tih datuma odnosi se na dva različita događaja: prvu javnu produkciju i svečano službeno otvaranje. Sama zgrada bila je centar izvođačkih umjetnosti, s prostorima za koncerte, operu i pozorište.
Šta se ne vidi na fotografijama Sidnejske opere?
Kada gledate fotografije krova, njegove krivulje otkrivaju samo dio priče o gradnji. Ispod njih nalazili su se ponovo izgrađeni noseći stubovi i tlo ojačano s oko 700 šipova. Oblici ljuski iznad njih zavisili su od obimnih radova ispod površine.
Historiji ovog mjesta pripadaju i kasniji dodaci. Premijer John Fahey otvorio je 17. 3. 1993. podzemnu garažu s 1.100 parking mjesta. UNESCO je Operu upisao na Listu svjetske baštine 2007. godine prema kriteriju (i), prepoznajući je kao remek-djelo ljudskog stvaralačkog genija.
Često postavljana pitanja
Ko je projektovao Sidnejsku operu?
Danski arhitekt Jørn Utzon izradio je prvobitni projekt. Ove Arup & Partners vodili su inženjerske poslove, a Hall, Todd i Littlemore dovršili su unutrašnjost i staklene zidove nakon Utzonovog odlaska.
Zašto je gradnja trajala toliko dugo?
Gradnja je počela prije nego što su konačno određeni oblik krova i njegova opterećenja. Nepredviđeni radovi na temeljima, ponovna izgradnja stubova, dug razvoj krova, sporovi oko isplata i izmijenjeni zahtjevi za dvorane produžili su radove.
Koliko je koštala?
Konačni trošak iznosio je 102 miliona australskih dolara. Početna procjena odgovarala je iznosu od 7 miliona australskih dolara. Dovršeni projekt koštao je približno 14,6 puta više od te procjene.
Je li Utzon vidio dovršenu zgradu?
Utzon nikada nije uživo vidio dovršenu Operu. Nakon što je s porodicom napustio Sidnej u 4. 1966., nije se vratio u grad.
Izvori
- Wikipedia — Sidnejska opera en.wikipedia.org
- Vikipedi — Sidnejska opera tr.wikipedia.org
- Nacionalni muzej Australije — Sidnejska opera nma.gov.au
- Sidnejska opera — Početak gradnje sydneyoperahouse.com
- Sidnejska opera — Sferno rješenje sydneyoperahouse.com
- Australijsko ministarstvo za klimatske promjene, energiju, okoliš i vodu — Mjesta svjetske baštine: Sidnejska opera dcceew.gov.au
- Sidnejska opera — Utzon napušta Operu sydneyoperahouse.com
- Sidnejska opera — Peter Hall i dovršetak Opere sydneyoperahouse.com
- Australijsko ministarstvo za klimatske promjene, energiju, okoliš i vodu — Sidnejska opera dcceew.gov.au
- ABC News — Hronologija: 40 godina Sidnejske opere abc.net.au
- UNESCO-ov centar za svjetsku baštinu — Sidnejska opera whc.unesco.org
FAQ
Ko je bio arhitekt Sidnejske opere?
Danski arhitekt Jørn Utzon izradio je prvobitni projekt. Nakon njegovog odlaska 1966. godine, Peter Hall, Lionel Todd i David Littlemore dovršili su unutrašnjost i staklene zidove.
Zašto je gradnja Sidnejske opere trajala toliko dugo?
Gradnja je počela prije nego što su konačno određeni oblik krova i opterećenja njegove konstrukcije. Nepredviđeni radovi na temeljima, razvoj krovne konstrukcije, ponovna izgradnja stubova, sporovi oko isplata i izmjene dvorana produžili su radove.
Koliko je trajala gradnja i koliko je koštala?
Od svečanog početka gradnje 2. 3. 1959. do službenog otvaranja 20. 10. 1973. prošlo je oko 14½ godina. Konačni trošak dostigao je 102 miliona australskih dolara, približno 14,6 puta više od početne procjene od 7 miliona australskih dolara.
Je li Jørn Utzon vidio dovršenu Sidnejsku operu?
Nije. Utzon je s porodicom napustio Sidnej 28. 4. 1966. Nikada se nije vratio u grad niti je uživo vidio dovršenu zgradu.
Image: Sydney Opera House – Dec 2008.jpg — Diliff, CC BY-SA 3.0
