Gdje su bile križarske države? Njihova vlast i pad

Četiri glavne križarske države nalazile su se oko Edese, današnje Şanlıurfe, Antiohije (Antakya), Jerusalema (Kudüs) u Palestini i Tripolija (Trablusşam) u današnjem Libanu. Osnovane su između 1098. i 1109. godine. Latinski vladari upravljali su preko vlastelinstava, vazala, sudova i saradnje s lokalnom upravom. Teritorije su gubili postepeno: Edesa je pala 1144, Antiohija 1268, Tripoli 1289, a Akra (Akka), preostalo kraljevsko središte Jerusalemskog kraljevstva, 1291. godine.

Kako je kraljevstvo moglo opstati nakon gubitka grada po kojem je dobilo ime? Poslije pada Jerusalema njegova kraljevska uprava djelovala je iz Akre. Ako pratite svaku od četiri države zasebno, njihovi sudovi, luke i savezi pomoći će vam da razumijete i njihov opstanak i konačne gubitke.

Kada i gdje su osnovane četiri glavne križarske države?

Grofovija Edesa nastala je 1098. godine oko današnje Şanlıurfe. Njen prvi vladar bio je grof Balduin I. Ako putujete u Tursku, Şanlıurfa vam pruža neposrednu geografsku vezu s jednom od četiri glavne križarske države.

Kneževina Antiohija nastala je nakon što su križari osvojili Antiohiju 3. 6. 1098. Njen vladar postao je Bohemund I. Antiohija i Edesa osnovane su, dakle, iste godine. Ipak, Antiohija je bila kneževina, a Edesa grofovija, svaka sa svojim vladarom.

Jerusalemsko kraljevstvo nastalo je u Palestini nakon što su križari osvojili Jerusalem 1099. godine. Postojalo je do 1291. godine. Taj vremenski raspon treba pažljivo razumjeti: opstanak kraljevstva nije značio neprekidnu latinsku vlast nad samim Jerusalemom.

Raymond de Saint-Gilles postavio je temelje Grofovije Tripoli. Ona je osigurala svoje središte kada je Tripoli, u današnjem Libanu, osvojen 1109. godine pod vodstvom njegovog sina Bertranda. Nastanak grofovije bio je, prema tome, proces. Osvajanje njenog glavnog grada predstavljalo je presudnu etapu.

Zapadni posmatrači ova su latinska naselja zajednički nazivali Outremer, što znači zemlja s druge strane mora. Naziv je povezivao Jerusalem, Antiohiju, Edesu i Tripoli iz zajedničke geografske perspektive. Njihove institucije ipak su se razlikovale po uređenju sudova, gradova i vlasti nad zemljištem.

Kako se upravljalo Jerusalemom, Antiohijom, Edesom i Tripolijem?

U Jerusalemskom kraljevstvu Visoki sud, Haute Cour, bio je središnja institucija vlasti i pravosuđa. U njemu su učestvovali kralj i njegovi neposredni vazali. Kraljevska uprava tako je uključivala formalni odnos između vladara i velikaša koji su svoje posjede držali neposredno od njega.

U gradskim vijećima Edese učestvovali su lokalni kršćani. Pripadnici odranije prisutnog lokalnog stanovništva tako su imali mjesto u gradskoj upravi pod latinskom vlašću.

Antiohija je imala pravnu tradiciju koju predstavljaju Asize Antiohije. Ti tekstovi sačuvani su u armenskim prijevodima iz 13. vijeka. Oni svjedoče o pravu kneževine i njegovom očuvanju na armenskom jeziku.

Grofovi Tripolija nekim su gradovima upravljali neposredno, a druge su dodjeljivali kao feude. Džubejl su ustupili Đenovljanima u zamjenu za pomorsku podršku. Dodjela lokalne vlasti mogla je, dakle, osigurati i pomoć s mora. Tako se upravljanje povezivalo s praktičnim potrebama grofovije.

Kakvi su bili odnosi latinskih vladara s lokalnim kršćanskim, muslimanskim i jevrejskim zajednicama?

Križarsko osvajanje Jerusalema 1099. godine uključivalo je masakr muslimana, Jevreja i lokalnih kršćana. Pripadnost lokalnim kršćanskim zajednicama nije svakoga zaštitila od osvajačkog nasilja. Taj događaj treba posmatrati zajedno s kasnijim dokazima o saradnji u upravi i trgovačkim kontaktima.

Učešće u pravosuđu također je podrazumijevalo nejednak tretman. Muslimani su mogli svjedočiti pred Sudom Sirijaca, Cour des Syriens, u Jerusalemskom kraljevstvu. Međutim, njihovi iskazi imali su manju težinu od iskaza Latina. Pristup sudu zato nije značio jednak položaj pred njim.

Lokalna saradnja nije bila ograničena na kršćanske članove vijeća u Edesi. Franci su upravljanje selima oko al-Atariba povjerili Hamdanu ibn Abd al-Rahimu, muslimanu koji je živio od 1068. do 1147. godine. Njegovo imenovanje pokazuje da je latinska vlast mogla uključivati muslimane u upravnu službu.

Jevrejsko stanovništvo Akre raslo je tokom 13. vijeka, kada je grad služio kao križarska prijestolnica i trgovačko središte. Velik dio tog stanovništva činili su doseljenici iz Evrope. Masakr u Jerusalemu 1099. godine i kasnije jevrejsko naseljavanje Akre predstavljaju različita iskustva u historiji latinske vlasti.

Trgovina je prelazila političke granice čak i tokom ratova. Opisujući svoje putovanje od 1183. do 1185. godine, Ibn Džubejr zabilježio je muslimanske trgovce koji su putovali iz Damaska u Akru i kršćanske trgovce koji su ulazili na muslimanske teritorije. Ako historiju povežete sa svakodnevnom kupovinom hrane ili robe, ta putovanja nude korisno poređenje: trgovina se mogla nastaviti dok su vladari ratovali.

Kako su zamkovi, luke i pomorske veze održavali ove države?

Prema Johnu H. Pryoru, stalan priliv ljudi i finansijskih sredstava sa Zapada morskim putem bio je presudan za opstanak križara u 12. i 13. vijeku. Ubrzo nakon osvajanja Jerusalema 1099. godine većina nenaoružanih hodočasnika i naoružanih hodočasnika koji su dolazili da se bore počela je pristizati morem.

Tripolijsko ustupanje Džubejla Đenovljanima pokazuje kako su vladari osiguravali pomorsku pomoć. Akra je kasnije povezivala kraljevsku upravu s trgovačkom ulogom. Značaj luka možete razumjeti ako imate u vidu obje funkcije: povezivale su politička središta s kretanjem preko mora.

Zamkovi su podržavali veze između obale i unutrašnjosti. Krak des Chevaliers nalazio se na oko 650 metara nadmorske visine, na putu između luke Tartus i Homsa. Njegov položaj omogućavao je nadzor nad prolazom Homs, koji je povezivao obalne oblasti s unutrašnjošću.

Krak des Chevaliers prešao je u ruke hospitalaca 1142. godine. Oni su ga postepeno ojačavali prije nego što su ga Mameluci osvojili 1271. godine. Njegova historija povezuje dugotrajnu izgradnju utvrđenog položaja s kasnijim gubitkom križarskih uporišta.

Kako su se mijenjali ratovi i savezi sa susjednim silama?

Vladar Damaska Muin al-Din Unur i jerusalemski kralj Fulk sklopili su 1140. godine savez protiv Zengija. Njihov sporazum predviđao je franačku pomoć u odbrani Damaska. Muslimanski vladar i latinski kralj mogli su sarađivati protiv zajedničkog protivnika.

Taj savez razlikovao se od križarskog pokušaja osvajanja Damaska tokom Drugog križarskog rata 1147–1149. Pokušaj je propao. Damask se tako u promjenjivim odnosima tog doba pojavljuje i kao saveznik i kao meta.

Saladin je kod Hatina 4. 7. 1187. porazio vojsku kralja Gija de Luzinjana i zarobio kralja. Jerusalem je osvojio u 10. mjesecu iste godine. Tim događajima završeno je razdoblje latinske vlasti nad gradom koje je počelo 1099. godine.

Diplomatija je kasnije vratila Jerusalem u franačke ruke. Sporazum Fridriha II iz 1229. godine vratio je grad Francima, dok je Harem al-Šerif ostao pod muslimanskom kontrolom. Godine 1244. drugi franački savez s Damaskom borio se protiv egipatsko-horezmijskih snaga kod La Forbija i pretrpio poraz.

Koje su etape vodile od gubitka Edese do pada Akre 1291. godine?

Zengijevim osvajanjem Edese 1144. godine počelo je rasparčavanje prve od četiri glavne države. Gubici Jerusalemskog kraljevstva 1187. godine uslijedili su kasnije. To su bile odvojene etape dugotrajnog teritorijalnog povlačenja. Sve četiri države nisu uništene istovremeno.

Do kraja Trećeg križarskog rata 1189–1192. križari su stekli Akru i Kipar. Poslije gubitka Jerusalema kraljevska uprava djelovala je u Akri. Kraljevstvo je zato moglo opstati s vladom smještenom u drugom gradu.

Jerusalem je vraćen sporazumom 1229. godine, ali su ga Horezmijci opljačkali 1244. godine. Iste godine uslijedio je poraz kod La Forbija. Kasnije mamelučke pobjede dovele su do pada središta Antiohije 1268, Tripolija 1289. i Akre 1291. godine.

Hronologija

• 1098: Osnovane su Edesa i Antiohija.
• 1099: Osvojen je Jerusalem i osnovano njegovo kraljevstvo.
• 1109: Tripoli je osvojen pod Bertrandovim vodstvom.
• 1140: Damask i Jerusalemsko kraljevstvo sklopili su savez protiv Zengija.
• 1142: Krak des Chevaliers prešao je u ruke hospitalaca.
• 1144: Zengi je osvojio Edesu.
• 1147–1149: U Drugom križarskom ratu nije osvojen Damask.
• 1187: Saladin je pobijedio kod Hatina i osvojio Jerusalem.
• 1189–1192: Treći križarski rat doveo je Akru i Kipar u križarske ruke.
• 1229: Jerusalem je sporazumom vraćen Francima.
• 1244: Jerusalem je opljačkan; franačko-damaski savez poražen je kod La Forbija.
• 1268: Bajbars je osvojio Antiohiju.
• 1271: Mameluci su osvojili Krak des Chevaliers.
• 1289: Mameluci su osvojili Tripoli.
• 1291: Pala je Akra, čime su nestala glavna središta latinskih križara na kopnenom dijelu Levanta.

Pojedinosti koje nećete pronaći u vodičima

Sačuvani pravni tekstovi Antiohije stigli su do kasnijih čitalaca preko armenskih prijevoda iz 13. vijeka. Asize Antiohije tako čuvaju pravnu građu kneževine na armenskom jeziku.

Krak des Chevaliers imao je dva koncentrična odbrambena pojasa. Kompleks se protezao oko 300 metara duž svoje najduže ose i 140 metara na najširem dijelu. Te mjere daju konkretnu predstavu o utvrđenom kompleksu koji je nadzirao put između Tartusa i Homsa.

Velik dio križarske izgradnje Akre iz razdoblja 1104–1291. sačuvan je ispod osmanskog grada iz 18. i 19. vijeka. Ako Akru zamišljate samo na nivou ulice, ti zatrpani ostaci dodaju novu dimenziju njenoj ulozi kraljevskog i trgovačkog središta.

Često postavljana pitanja

Jesu li sve četiri države bile kraljevstva?

Nisu. Jerusalem je bio kraljevstvo, Antiohija kneževina, a Edesa i Tripoli grofovije. Njihove različite titule pratile su razlike u uređenju vladarske vlasti, sudova i lokalne uprave.

Je li pad Jerusalema 1187. godine označio kraj njegovog kraljevstva?

Nije. Kraljevska uprava nastavila je djelovati u Akri, a kraljevstvo je opstalo do 1291. godine. Sam Jerusalem vraćen je pod franačku vlast sporazumom iz 1229. godine.

Koja je država prva počela propadati?

Prva je bila Edesa. Zengijevim osvajanjem njenog glavnog grada 1144. godine počelo je rasparčavanje grofovije.

Šta se dogodilo 1291. godine?

Mameluci su osvojili Akru. Njenim padom nestala su glavna središta latinskih križara na kopnenom dijelu Levanta, nakon ranijih gubitaka Antiohije i Tripolija.

Izvori

1. Vikipedija — Križarske države tr.wikipedia.org
2. Wikipedia — Križarske države en.wikipedia.org
3. Metropolitanski muzej umjetnosti — Jerusalem 1000–1400: Izložbene galerije metmuseum.org
4. Cambridge University Press — Islamsko selo i snabdijevanje križarskih gradova Levanta hranom cambridge.org
5. Metropolitanski muzej umjetnosti — Križarski ratovi (1095–1291) metmuseum.org
6. Metropolitanski muzej umjetnosti — Jerusalem 1000–1400, uključujući Martina Jacobsa: Jevrejsko-muslimanski susreti u Svetoj zemlji resources.metmuseum.org
7. John H. Pryor, Cambridge University Press — Dvanaesti i trinaesti vijek: križarske države cambridge.org
8. Muzej bez granica — Crac des Chevaliers islamicart.museumwnf.org
9. Ministarstvo kulture Francuske — O zamku archeologie.culture.gouv.fr
10. UNESCO-ov Centar za svjetsku baštinu — Stari grad Akre whc.unesco.org
11. Michael A. Köhler — Savezi i sporazumi između franačkih i muslimanskih vladara na Bliskom istoku edit.fis.uni-hamburg.de
12. Cambridge Core — Kako su križarski ratovi mogli biti dobijeni cambridge.org
13. Cambridge Core — Križarski ratovi, latinski Istok i srednjovjekovno pisanje historije: Uvod cambridge.org

FAQ

Image: Map of the Crusader states and castles.png — MapKlimantas, CC BY 4.0