Teheranska konferencija: ratne odluke i položaj Turske

Teheranska konferencija (Tahran Konferansı) uskladila je planove za invaziju na Francusku (Fransa) sa sovjetskim napadima. Ujedno je pozvala Tursku (Türkiye) da se pridruži Saveznicima prije kraja 1943. godine. Na sastancima od 28. 11. do 1. 12. 1943. Frenklin D. Ruzvelt (Franklin D. Roosevelt), Vinston Čerčil (Winston Churchill) i Josif Staljin (Josef Stalin) razmatrali su i suverenitet Irana (İran) te međunarodni poredak nakon rata. Turska nije ušla u rat u roku koji su tražili.

Zašto je konferencija koja je planirala operacije u Francuskoj istovremeno vršila pritisak na Tursku? Odgovor povezuje desantna plovila, sovjetske vojne obaveze i turske zahtjeve za zaštitu. Ako istražujete položaj Turske tokom rata, slijed događaja od Teherana do kasnijih razgovora u Kairu pokazuje vam kako se saveznički cilj susreo s konkretnim turskim sigurnosnim brigama.

Šta je bila Teheranska konferencija?

Konferencija je održana u sovjetskoj ambasadi u Teheranu (Tahran), glavnom gradu Irana. Njeno vojno kodno ime bilo je Eureka. Bio je to prvi ratni sastanak na vrhu na kojem su zajedno učestvovali američki predsjednik Ruzvelt, britanski premijer Čerčil i sovjetski vođa Staljin.

Razgovarali su o neposrednim operacijama i budućim rješenjima. Vojni zaključci od 1. 12. 1943. odnosili su se na Francusku, Jugoslaviju (Yugoslavya) i Tursku. U drugim razgovorima razmatrali su moguću podjelu Njemačke (Almanya), budući sistem međunarodne sigurnosti i sovjetsko učešće u ratu protiv Japana (Japonya).

Šta su vođe odlučile o invaziji na Francusku?

Vojni zaključci predviđali su početak operacije Overlord, invazije preko Lamanša (Manş Denizi) na Francusku, u 5. 1944. Taj je rok zabilježen u Teheranu. Kada čitate odluke konferencije, obratite pažnju na to da je u tom dokumentu peti mjesec naveden kao planirani mjesec početka operacije.

Vođe su dogovorile i iskrcavanje na jugu Francuske u sklopu operacija povezanih s Overlordom. Njegov obim zavisio je od raspoloživih desantnih plovila. Taj uslov povezivao je dogovoreni vojni cilj s konkretnim ograničenjem u opremi. Veličina južne operacije nije se mogla odrediti nezavisno od transportnih kapaciteta.

Staljin je rekao da će sovjetske snage pokrenuti ofanzivu približno u isto vrijeme kada počne invazija na Francusku. Navedeni cilj bio je spriječiti prebacivanje njemačkih trupa s Istočnog fronta na Zapadni front. Tako je preuzeta obaveza povezivala vrijeme odvojenih operacija s kretanjem njemačkih snaga.

Zamislite da u svakodnevnom životu usklađujete zajednički raspored: jedna obaveza utječe na ono što neko drugi može učiniti. U Teheranu je ta povezanost imala preciznu vojnu svrhu. Sovjetska ofanziva trebala je ograničiti prebacivanje njemačkih trupa dok bi invazija na Francusku otvorila još jedan front.

Koje su još vojne obaveze dogovorene?

Trojica vođa dogovorila su podršku partizanima u Jugoslaviji u najvećoj mogućoj mjeri. Navedena pomoć obuhvatala je snabdijevanje, opremu i diverzantske operacije. Njihovi vojni zaključci zato su uključivali podršku snagama koje su se već borile, kao i pripreme za nova iskrcavanja.

Sovjetski Savez (Sovyetler Birliği) se tokom teheranskih razgovora obavezao i da će ući u rat protiv Japana. Ta obaveza proširila je vojni domet konferencije izvan planiranih evropskih operacija. Bila je dio šireg skupa dogovora postignutih uz odluke o Francuskoj i Turskoj.

Zašto su Saveznici željeli ulazak Turske u rat?

U vojnim zaključcima ulazak Turske u rat na strani Saveznika prije kraja 1943. godine opisan je kao veoma poželjan s vojnog stanovišta. Ta formulacija bilježila je cilj triju sila. Nije značila da je Turska prihvatila njihov rok.

Staljin je dao posebno obećanje u vezi s Bugarskom (Bulgaristan). Ako bi Turska ušla u rat protiv Njemačke, a Bugarska zbog toga objavila rat Turskoj ili je napala, Sovjetski Savez odmah bi stupio u ratno stanje s Bugarskom. Obećanje je važilo pod tim navedenim okolnostima.

Vođe su se dogovorile i da se Ruzvelt i Čerčil sastanu s turskim predsjednikom Ismetom İnönüom (İsmet İnönü). Cilj im je bio uvjeriti Tursku da uđe u rat prije kraja 1943. godine. Nastojanje da se osigura tursko učešće zato je zahtijevalo dodatne razgovore s turskim predsjednikom nakon sastanka u Teheranu.

Zašto se Turska protivila predloženom roku?

U 11. 1943. tursko vojno rukovodstvo odbilo je zahtjeve za ulazak u rat i ustupanje zračnih baza Saveznicima. Kao razloge navelo je nedovoljnu vojnu pomoć i opasnost od njemačko-bugarskog napada. Bili su to konkretni prigovori koji su se odnosili na opremljenost i izloženost napadu.

Te brige pomažu vam da razumijete razliku između savezničkog zahtjeva i turskog odgovora. Teheranski vojni zaključci izražavali su želju da Turska uđe u rat prije kraja godine. Tursko vojno rukovodstvo već se bilo usprotivilo učešću zbog nedovoljne pomoći i sigurnosnih rizika.

Ruzvelt je također postavio granicu u povezivanju turskog učešća s invazijom na Francusku. Tokom razgovora u Teheranu 1. 12. 1943. insistirao je da ulazak Turske u rat ne smije ugroziti program otvaranja drugog fronta u Francuskoj. Uključivanje Turske u rat nije smjelo potisnuti taj program.

Šta se dogodilo kada se İnönü sastao s Ruzveltom i Čerčilom?

Ruzvelt, Čerčil i İnönü razgovarali su o turskom učešću na Drugoj kairskoj konferenciji, održanoj od 4. do 6. 12. 1943. u Kairu (Kahire). Sastanak je uslijedio nakon Teherana. Pritisak za ulazak Turske u rat prenesen je u neposredne razgovore s turskim predsjednikom.

U Kairu su İnönü i njegovi savjetnici pokazali načelnu spremnost za ulazak u rat. Tražili su savezničku zaštitu iz zraka i znatnu vojnu pomoć. Njihov stav povezivao je spremnost na razgovor o učešću sa zahtjevima koji su se odnosili na sposobnost Turske da izdrži posljedice.

Turska nije ušla u rat prije kraja 1943. godine. Njemačkoj je objavila rat u 2. 1945. Ako proučavate ovu diplomatiju, ti datumi vam pomažu da razlikujete rok tražen u Teheranu od vremena kada je Turska zaista objavila rat.

Šta je u Teheranu obećano Iranu i o čemu se razgovaralo za poslijeratni svijet?

Deklaracija o Iranu, datirana 1. 12. 1943., podržala je nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet Irana. Sjedinjene Američke Države (Amerika Birleşik Devletleri), Ujedinjeno Kraljevstvo (Birleşik Krallık) i Sovjetski Savez potvrdili su i obaveze pružanja ekonomske pomoći tokom i nakon rata.

Deklaracija je priznala doprinos Irana zajedničkim ratnim naporima. Posebno je istakla njegovu ulogu u olakšavanju prolaska prekomorskih isporuka za Sovjetski Savez. Zemlja domaćin tako se u dokumentima konferencije pojavljuje kao učesnik u organizaciji ratnog snabdijevanja.

U privatnim razgovorima sa Staljinom Ruzvelt je predložio da Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sovjetski Savez i Kina (Çin) budu četiri velike sile zaštitnice u budućem sistemu međunarodne sigurnosti. Prijedlog se odnosio na organizaciju sigurnosti nakon neposrednih vojnih pohoda.

Razgovaralo se i o poslijeratnoj podjeli Njemačke. Međutim, vođe nisu utvrdile zajednički plan provedbe koji bi odredio na koliko dijelova zemlja treba biti podijeljena. Zato razgovore o podjeli treba razlikovati od dogovorenog rješenja za njenu provedbu.

Hronologija

• 11. 1943.: Tursko vojno rukovodstvo odbilo je zahtjeve za ulazak u rat i ustupanje zračnih baza Saveznicima, navodeći nedovoljnu pomoć i opasnost od napada.
• 28. 11. 1943.: Ruzvelt, Čerčil i Staljin započeli su prvi zajednički sastanak na vrhu u Teheranu.
• 29. 11. 1943.: Čerčil je Staljinu uručio počasni mač namijenjen stanovnicima Staljingrada.
• 30. 11. 1943.: Trojica vođa prisustvovala su Čerčilovoj rođendanskoj večeri.
• 1. 12. 1943.: Konferencija je završena; deklaracija o Iranu i vojni zaključci nose taj datum.
• 4–6. 12. 1943.: İnönü je u Kairu razgovarao s Ruzveltom i Čerčilom o turskom učešću u ratu.
• 5. 1944.: Mjesec predviđen za početak Overlorda u teheranskim vojnim zaključcima.
• 2. 1945.: Turska je objavila rat Njemačkoj.

Detalji koje nećete naći u vodičima

Vojni zaključci sadržavali su dogovor da vojni štabovi triju zemalja pripreme zajednički plan obmane za predstojeće operacije u Evropi (Avrupa). Usklađivanje u Teheranu tako je obuhvatilo i zavaravanje neprijatelja o predstojećim vojnim pohodima.

Vojne razgovore pratile su svečanosti. Čerčil je 29. 11. 1943. u sovjetskoj ambasadi, u Ruzveltovom prisustvu, uručio Staljinu počasni mač kralja Džordža VI (VI. George), namijenjen stanovnicima Staljingrada (Stalingrad). Trojica vođa fotografisana su zajedno i na Čerčilovoj rođendanskoj večeri 30. 11. 1943.

Sigurnost je bila povod za jednu sporniju priču. Sovjetski izvještaji tvrdili su da su njemački agenti planirali ubiti trojicu vođa, ali da je operacija otkazana u fazi planiranja. Američki ambasador Averell Harriman sumnjao je u postojanje zavjere. Amerikanci su sumnjali da je priča možda smišljena kako bi se Ruzvelt preselio u sovjetsku ambasadu.

Ruzveltovo objašnjenje nalazi se u njegovom povjerljivom pismu od 10. 1. 1944. Kao glavni razlog napuštanja američkog poslanstva naveo je izbjegavanje izlaganja gostujućih vođa mogućim napadima agenata sila Osovine. Pismo dokumentuje sigurnosnu brigu koju je naveo. Navodna zavjera za atentat ostala je sporna.

Često postavljana pitanja

Kada i gdje je održana Teheranska konferencija?

Održana je od 28. 11. do 1. 12. 1943. u sovjetskoj ambasadi u Teheranu, u Iranu. Ruzvelt, Čerčil i Staljin tada su prvi put zajedno prisustvovali jednom ratnom sastanku na vrhu.

Koja je bila njena glavna odluka o Francuskoj?

Vojni zaključci predviđali su početak Overlorda u 5. 1944., uz iskrcavanje na jugu Francuske čiji bi obim bio prilagođen raspoloživim desantnim plovilima. Staljin je obećao sovjetsku ofanzivu približno u isto vrijeme kako bi se spriječilo prebacivanje njemačkih snaga na zapad.

Je li Turska prihvatila rok postavljen u Teheranu?

Turska nije ušla u rat prije kraja 1943. godine. U kasnijim razgovorima u Kairu İnönü i njegovi savjetnici tražili su zaštitu iz zraka i znatnu vojnu pomoć. Istovremeno su izražavali načelnu spremnost za učešće.

Je li dokazana navodna zavjera za atentat?

Sovjetski izvještaji opisivali su njemački plan, dok je Harriman dovodio u pitanje njegovo postojanje. Ruzvelt je odvojeno dokumentovao sigurnosne brige kao glavni razlog promjene smještaja. Ti iskazi opravdavaju razlikovanje sporne zavjere od obrazloženja koje je sam naveo.

Izvori

1. Vikipedi — Teheranska konferencija tr.wikipedia.org
2. Wikipedia — Teheranska konferencija en.wikipedia.org
3. Univerzitet Yale, projekt Avalon — Teheranska konferencija avalon.law.yale.edu
4. Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a, Ured historičara — Teheranska konferencija, 1943 history.state.gov
5. Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a — Historijski pregled ratne uloge Turske 1997-2001.state.gov
6. Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a, FRUS — Pitanje ulaska Turske u rat history.state.gov
7. Yuluğ Tekin Kurat, Belleten — Zapisnici Kairske konferencije i pokušaji uključivanja Turske u rat belleten.gov.tr
8. Nacionalni muzej Drugog svjetskog rata — Kairska i Teheranska konferencija nationalww2museum.org
9. Novi bugarski univerzitet — Ko je ispustio staljingradski mač? ojs.nbu.bg
10. Australijski ratni memorijal — Fotografija rođendanske večere u Teheranu awm.gov.au
11. Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a, FRUS — Ruzveltovo pismo Patricku Hurleyju, 10. 1. 1944 history.state.gov

FAQ

Image: Teheran conference-1943.jpg — U.S. Signal Corps photo., Public domain