Posljednja večera u Milanu: gdje se nalazi?
Posljednja večera zidna je slika, a ne slika na platnu. Ne možete je prenijeti u muzej. Ostaje tamo gdje ju je Leonardo naslikao.
Original se nalazi na sjevernom zidu refektorija, odnosno trpezarije, dominikanskog samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu, u Italiji. Dimenzije su joj 460 × 880 centimetara. Leonardo da Vinci naslikao ju je oko 1495–1498. Naručio ju je Ludovico Sforza, vladar Milana poznat i kao Ludovico il Moro.
UNESCO je 1980. uvrstio crkvu, samostan i sliku na Listu svjetske baštine.
Šta prikazuje Posljednja večera?
Prema evanđeljima, Posljednja večera posljednji je obrok koji je Isus podijelio sa svojim apostolima u Jerusalemu prije raspeća. To je odgovor na često pitanje o Posljednjoj večeri u Bibliji: riječ je o obroku iz biblijske pripovijesti, a Leonardo je odabrao jedan njegov trenutak.
Nije naslikao sam obrok. Naslikao je reakciju na jednu rečenicu. Isus je upravo rekao da će ga jedan od apostola izdati. Slika prikazuje reakcije apostola neposredno nakon te najave.
Kompozicija ima jasnu strukturu:
- Isus sjedi u sredini.
- Dvanaest apostola raspoređeno je u četiri grupe po tri, a ne u dva reda po šest.
- Tačka nedogleda perspektive nalazi se pored Isusove desne sljepoočnice, oko četiri metra iznad poda.
Zašto je Leonardova zidna slika počela propadati?
Propadanje je počelo zbog izbora slikarske tehnike. Klasična tehnika zidnog slikarstva jeste freska. Slikate na vlažnoj žbuci, a boja prodire u nju dok se suši. Rad je brz, a rezultat trajan. Ta tehnika ujedno ne ostavlja prostor za naknadne izmjene.
Leonardu je trebalo vrijeme. Zato je radio na suhoj žbuci i nanosio boju preko bijelog pripremnog sloja. Tako je mogao raditi polako, nanositi tanke slojeve boje i mijenjati već naslikane dijelove.
U tehničkim bilješkama muzeja dodatno se navodi da je nanosio temperu na bazi ulja, s pigmentima pomiješanim sa žumancetom, kao pri slikanju na drvenoj ploči. Tehniku slikanja na ploči primijenio je na zidu.
Cijena tog izbora bilo je slabo prianjanje. Boja nije prodirala u žbuku. Ostajala je na površini. Zajedno s nepovoljnim uslovima u prostoriji, to je dovelo do gubitka pigmenta već u godinama neposredno nakon završetka djela.
Zamislite boju na zidu kupatila koje je svakodnevno puno pare. Boja koja ostaje samo na površini prije ili kasnije će se početi ljuštiti. Posljednja večera imala je istu slabost, na daleko vrednijem zidu.
Rani zapisi su nedvosmisleni:
- Antonio de Beatis je 1517, oko 20 godina nakon završetka slike, zabilježio da ona počinje propadati.
- Kardinal Federico Borromeo je 1625. izvijestio da sa slike otpadaju ljuspice boje.
Hronologija
- Oko 1495–1498: Leonardo slika Posljednju večeru u refektoriju za Ludovica Sforzu.
- Oko 1515–1520: Giampietrino, a možda i Giovanni Antonio Boltraffio, izrađuju ranu kopiju koja čuva detalje kasnije izgubljene na originalu.
- 1517: Antonio de Beatis bilježi da djelo propada.
- 1625: Federico Borromeo izvještava o otpadanju ljuspica boje.
- 1652: Probijanje vrata u zidu uništava donji središnji dio slike, uključujući Isusova stopala.
- 15. 8. 1943.: Savezničko bombardovanje pogađa refektorij. Vreće s pijeskom postavljene ispred slike štite je.
- 1980: UNESCO uvrštava crkvu, samostan i sliku na Listu svjetske baštine.
- 1999: Završava se velika restauracija pod vodstvom Pinin Brambille Barcilon.
- 2003: Roman Da Vincijev kod širi netačnu tvrdnju o Ivanovom liku.
Oštećenja, vrata i bombardovanje
Priroda nije bila jedini neprijatelj. Godine 1652. neko je u zidu probio vrata. Time je uništen donji središnji dio kompozicije, uključujući Isusova stopala.
Zatim je došao Drugi svjetski rat. Saveznički bombarderi pogodili su refektorij 15. 8. 1943. Ispred slike bile su postavljene vreće s pijeskom. Zaštitile su je od krhotina bombi. Gomila vreća s pijeskom spasila je jednu od najpoznatijih slika na svijetu.
Muzej bilježi i devet pokušaja restauracije od početka 18. vijeka. Njegova ocjena je oštra. Ranija preslikavanja promijenila su izgled djela i pogoršala njegovo stanje.
Restauracija iz 1999. i rasprava koju je izazvala
Posljednju veliku restauraciju vodila je Pinin Brambilla Barcilon, a završena je 1999. Njen navedeni cilj bio je otkriti dijelove koje je naslikao Leonardo, a koje su prekrili kasniji slojevi boje.
Nisu svi odobravali rezultat. Historičar umjetnosti James Beck kritikovao je promjene boja, tonova i oblika lica nakon restauracije. Odgovor restauratora bio je sadržan u njihovom cilju: željeli su otkriti ono što je ostalo od originalne boje, a ne ponovo izgraditi izgubljenu sliku.
To je iskren odgovor na pitanje o originalnosti slike. Zid je originalan. Površina koju vidite spoj je sačuvane Leonardove boje i kasnijih zahvata.
Kako se prostorija danas štiti?
Refektorij danas funkcioniše kao laboratorij s kontrolisanim uslovima. Sastav zraka, osvjetljenje i vlažnost neprekidno se prate kako bi se kontrolisali rizici od oštećenja izazvanih uslovima okoline.
Detalji koje nećete pronaći u vodičima
- Isusova stopala sačuvana su na kopiji. Rana kopija, datirana oko 1515–1520, pripisuje se Giampietrinu, a možda i Giovanniju Antoniju Boltraffiju. Na njoj su sačuvana stopala uništena probijanjem vrata 1652. Kopiju čuva Kraljevska akademija umjetnosti.
- Prevrnuta posudica za so. Na istoj kopiji, pored Judine desne ruke, leži prevrnuta posudica za so. Kraljevska akademija povezuje taj detalj s vjerovanjem u nesreću u zapadnoj Evropi 16. vijeka.
- Vrata koja čiste zrak. Automatska vrata kroz koja prolaze posjetioci otvaraju se i zatvaraju redom. Time se ograničava količina zagađenog vanjskog zraka koja ulazi u refektorij.
- Kesa s novcem. Juda drži kesu s novcem. Muzej je povezuje s 30 srebrnjaka koje je dobio za izdaju Isusa.
- Nož. Petar drži nož u desnoj ruci. Muzej tu ruku ne pripisuje nekoj zasebnoj ili neidentifikovanoj osobi.
Mitovi o slici
Najpoznatiji mitovi vezani su za lik pored Isusa.
Mit: to je Marija Magdalena. U romanu Da Vincijev kod iz 2003. Dan Brown tumači lik s Isusove desne strane kao Mariju Magdalenu. Historičari umjetnosti prihvataju da je riječ o apostolu Ivanu. Analiza muzeja vodi istom zaključku: mladog čovjeka koji sjedi pored Isusa i prema kojem se Petar naginje imenuje kao Ivana.
Mit: Fibonaccijev kod. Neki autori povezuju brojeve 1, 2, 3, 5, 8 i 13 u kompoziciji s Fibonaccijevim nizom. Među historičarima umjetnosti nema saglasnosti da je Leonardo taj niz koristio namjerno. Posmatrajte to kao nagađanje.
Taj roman jedina je popularna obrada kojom se ovaj članak treba baviti. Prethodno navedene činjenice potječu iz muzeja i UNESCO-a.
Ulaznice za Posljednju večeru u Milanu: kako je posjetiti?
Planirajte prije polaska. Prema važećim pravilima muzeja, rezervacija je obavezna. Djelo se može razgledati u grupama od najviše 40 osoba, tokom 15 minuta.
Rezervišite ranije putem službenih kanala muzeja i provjerite njegovu stranicu za najnovija pravila. Ako dođete bez rezervacije, ne trebate očekivati da ćete moći ući.
Ovako možete iskoristiti svojih 15 minuta:
- Prvo pogledajte Isusa i tačku nedogleda pored njegove sljepoočnice.
- Pratite grupe od po tri apostola, slijeva nadesno.
- Pronađite Judu i njegovu kesu s novcem.
- Pronađite Petra i njegov nož.
- Pogledajte donji središnji dio i zamislite stopala koja su uništena probijanjem vrata.
Često postavljana pitanja
Gdje se nalazi slika Posljednja večera?
Nalazi se na sjevernom zidu refektorija, odnosno trpezarije, dominikanskog samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu, u Italiji.
Trebaju li mi ulaznice za Posljednju večeru u Milanu?
Da. Prema važećim pravilima muzeja, rezervacija je obavezna. Grupe do 40 osoba mogu razgledati djelo 15 minuta.
Je li Posljednja večera u Milanu originalna slika?
Da. To je zidna slika naslikana direktno na zidu oko 1495–1498. Više puta je restaurirana, pa nije sva boja na njenoj površini Leonardova.
Gdje je Juda na Posljednjoj večeri?
Muzej navodi da Juda drži kesu s novcem. Povezuje je s 30 srebrnjaka koje je dobio za izdaju Isusa.
Je li lik pored Isusa Marija Magdalena?
Ne. Muzej mladog čovjeka pored Isusa prepoznaje kao Ivana. Historičari umjetnosti prihvataju tu identifikaciju. Tvrdnja da je riječ o Mariji Magdaleni potječe iz romana Da Vincijev kod.
Izvori
- Museo del Cenacolo Vinciano — Posljednja večera cenacolovinciano.org
- Museo del Cenacolo Vinciano — Iza kulisa cenacolovinciano.org
- UNESCO — Santa Maria delle Grazie whc.unesco.org
- Wikipedia — Posljednja večera (Leonardo) en.wikipedia.org
- Wikipedia — Posljednja večera en.wikipedia.org
Image: Leonardo da Vinci (1452-1519) – The Last Supper (1495-1498).jpg — Leonardo da Vinci, Public domain
