Kako je nastala Danska–Norveška i zašto je nestala 1814.?

Danska–Norveška (Danimarka-Norveç) nastala je 1380., kada je Oluf, tada već kralj Danske, naslijedio norveško prijestolje. Time je dva kraljevstva povezao pod jednim vladarom. Unija je završila 1814. jer je savez Danske s Napoleonom doveo do vojnog poraza i Kielskog mira. Tim sporazumom Frederik VI bio je prisiljen prepustiti Norvešku švedskom kralju. Norveški otpor potom je osigurao ustav koji je opstao u novoj uniji sa Švedskom.

Kraljevski brak iz 1363. uspostavio je dinastičku vezu. Međutim, rješenje iz 1814. otvorilo je drugačije pitanje: može li kralj predati zemlju bez pristanka njenog stanovništva? Ako pratite taj brak, jačanje vlasti Kopenhagena i norveški ustavni otpor, možete razumjeti zašto su nastanak i kraj unije počivali na različitim shvatanjima političke vlasti.

Po čemu se dinastička unija iz 1380. razlikovala od uređenja iz 1536–1537.?

Norveški kralj Håkon VI oženio se 1363. Margretom, kćerkom danskog kralja Valdemara IV. Njihov brak uspostavio je porodičnu vezu koja je dovela do povezivanja kruna. Oluf je 1376. izabran za kralja Danske. Kada je 1380. naslijedio norveško prijestolje, dva kraljevstva dobila su istog vladara.

Nakon Olufove smrti 1387., Margrete je nastavila vladati Danskom i Norveškom. Erik je 1397. u Kalmaru krunisan za vladara triju kraljevstava. Danska i Norveška tako su se pridružile Švedskoj u Kalmarskoj uniji. Njihova zajednička monarhija od tada je djelovala u širem okviru.

Bergenski sporazum iz 1450. predviđao je Dansku i Norvešku kao ravnopravna kraljevstva kojima je zajednički samo vladar. Kada je Švedska 1523. napustila Kalmarsku uniju, Danska i Norveška nastavile su imati zajedničkog monarha. Izlazak Švedske nije raskinuo njihovu vezu.

Uređenje iz 1536. promijenilo je položaj Norveške. Christian III i dansko Državno vijeće učinili su Norvešku zavisnom od danske krune. Norveško zasebno Državno vijeće prestalo je postojati. Bio je to značajan odmak od ravnopravnosti predviđene u Bergenu. Političke institucije u Kopenhagenu sada su imale snažniju kontrolu.

Nadbiskup Olav Engelbrektsson branio je i Katoličku crkvu i političku autonomiju Norveške. Izgubio je tu borbu i pobjegao 1537. Promjene iz 1536–1537. tako su povezale političko preuređenje s provođenjem reformacije.

Kako se iz Kopenhagena upravljalo Norveškom?

Od 1536. do 1660. Norveškom su upravljali kralj i dansko Državno vijeće. Centralne službe nadzirale su pokrajinsku upravu. Danske Kancelli obavljala je upravne poslove, dok je Rentekammeret upravljao državnim prihodima. Te službe povezivale su upravu u Norveškoj s odlukama donesenim u Kopenhagenu.

Norveške upravne oblasti nazivale su se len. Najvažnije su dodjeljivane danskim plemićima, a manje norveškim plemićima. Takva raspodjela osiguravala je danskom plemstvu vodeće položaje u pokrajinskoj upravi zajedničke monarhije.

Norveška je ipak nakon 1536. zadržala vlastito pravo. Zadržala je i zasebne ceremonije priznavanja kralja. U Akershusu je stattholder, odnosno kraljevski namjesnik, djelovao kao najviši predstavnik monarha u Norveškoj. Zato možete razlikovati ukidanje norveškog Državnog vijeća od opstanka drugih zasebnih oblika uređenja.

Kako su reformacija i apsolutna monarhija utjecale na dva kraljevstva?

Reformacija je ojačala kraljevski nadzor nad vjerskim institucijama. Od 1536. do 1660. kralj i dansko Državno vijeće uspostavili su Luteransku crkvu i stavili crkvenu upravu pod strogu kontrolu. Engelbrektssonov poraz 1537. bio je dio te promjene.

Nova promjena uslijedila je 1660. Frederik III prisilio je dansko Državno vijeće da prihvati nasljednu monarhiju. Kako je vijeće prestalo djelovati, oba kraljevstva našla su se pod apsolutnim vladarom. Vijeće koje je iz Danske učestvovalo u upravljanju Norveškom više nije imalo nekadašnju ulogu.

Kongeloven, kraljevski zakon od 14. 11. 1665., utvrdio je pravnu osnovu apsolutne monarhije Danske–Norveške. Unija je tako od 1380. prošla kroz nekoliko oblika uređenja: zajedničkog vladara, snažniju zavisnost od danske krune i vlast apsolutnog monarha.

Zašto su Napoleonovi ratovi i Kielski mir doveli do kraja unije?

Britanija je napala Kopenhagen 2. 9. 1807. jer je strahovala da bi Napoleon mogao preuzeti flotu Danske–Norveške. Britanija je potom zaplijenila flotu. Prijestolonasljednik Frederik sklopio je savez s Napoleonom 31. 10. 1807. i pridružio se kontinentalnoj blokadi protiv Britanije.

Rat je neposredno ugrozio snabdijevanje Norveške hranom. Britanska pomorska blokada tokom 1807–1814. ometala je uvoz žita od kojeg je Norveška zavisila. Jačali su protivljenje ratu i nezadovoljstvo kraljem. Da biste to povezali sa svakodnevnim životom, pomislite na žito potrebno za pripremu hrane. Tako možete pratiti posljedice saveza od pomorskog rata do snabdijevanja osnovnom životnom namirnicom.

Švedske ambicije donijele su još jednu prijetnju. Švedski prijestolonasljednik Carl Johan i ruski car Aleksandar postigli su sporazum 1812. Njime je postavljena osnova da Švedska dobije Norvešku u zamjenu za doprinos savezu protiv Napoleona.

Frederik VI pokušao je promijeniti stranu 1813. Ti pokušaji naišli su na saveznički zahtjev da preda Norvešku. Ostao je uz Napoleona. Nakon Napoleonovog poraza kod Leipziga u oktobru 1813., švedska vojska prodrla je u južnu Dansku.

Vojni pritisak prisilio je Frederika VI da prihvati Kielski mir 14. 1. 1814. Norveška je trebala pripasti švedskom kralju. Island, Grenland i Farska ostrva ostali su vezani za Dansku, uprkos svojim historijskim vezama s Norveškom.

Zašto se Norveška 1814. usprotivila neposrednom prelasku pod švedsku vlast?

Norveški pravnici osporili su političko načelo na kojem je počivala predaja zemlje. Tvrdili su da se suverenitet vraća narodu kada kralj oslobodi stanovništvo zakletve na vjernost. Suprotno shvatanje, na kojem je počivalo kielsko rješenje, prihvatalo je da monarh može predati zemlju drugom monarhu.

Otpor je jačalo i neprijateljstvo prema Švedskoj nakon ranijih ratova. Norvežani su smatrali da njihova vojska nije poražena na vlastitoj teritoriji. Sporazum o predaji Norveške zato je naišao na protivljenje ljudi koji nisu smatrali da je Norveška vojno poražena u svojoj zemlji.

Na sastanku u Eidsvollu 16. 2. 1814., Christianu Frederiku savjetovano je da ne polaže pravo na kraljevsku vlast na osnovu nasljeđivanja. Umjesto toga, trebao je sačekati skupštinu koju bi izabrao narod. Ta skupština pripremila bi ustav i izabrala kralja. Prijedlog je davao prednost ustavnom postupku nad nasljednim pravom.

U skupštini su postojala suprotstavljena gledišta o budućnosti Norveške. Oko 80 predstavnika podržavalo je nezavisnost. Oko 30 smatralo je da nezavisnost nije ostvariva bez podrške velikih sila i davalo prednost labavoj uniji sa Švedskom. Potpisivanje ustava počelo je 17. 5. 1814., a Christian Frederik jednoglasno je izabran za kralja.

Velike sile odbile su prihvatiti norvešku nezavisnost i podržale su Švedsku. Ta diplomatska izolacija doprinijela je približavanju Norveške uniji. Švedska je napala krajem jula. Konvencija iz Mossa, potpisana 14. 8. 1814., predviđala je očuvanje norveškog ustava uz prilagođavanja za uniju i povlačenje Christiana Frederika s vlasti.

Storting je 4. 11. 1814. usvojio prilagođeni ustav i izabrao švedskog kralja Karla XIII za kralja Norveške. Možete vidjeti zašto sam Kielski mir ne objašnjava konačno rješenje. Norveška je ušla u uniju sa Švedskom nakon ustavnog otpora i postizanja sporazuma kojim je sačuvala svoj ustav.

Hronologija

• 1363: Håkon VI oženio se Margretom.
• 1376: Oluf je izabran za kralja Danske.
• 1380: Oluf je naslijedio norveško prijestolje, čime je počela dinastička unija.
• 1397: Tri kraljevstva ušla su u Kalmarsku uniju.
• 1450: Bergenski sporazum predvidio je Dansku i Norvešku kao ravnopravna kraljevstva kojima je zajednički samo vladar.
• 1523: Švedska je napustila uniju; Danska i Norveška zadržale su zajedničku monarhiju.
• 1536–1537: Norveško zasebno Državno vijeće prestalo je postojati i provedena je reformacija.
• 1660: Počeo je prelazak na apsolutnu monarhiju.
• 1665: Kongeloven je uspostavio njen pravni okvir.
• 1807: Britanija je napala Kopenhagen; Danska–Norveška sklopila je savez s Napoleonom.
• 1813: Nakon Napoleonovog poraza kod Leipziga uslijedio je švedski prodor u južnu Dansku.
• 14. 1. 1814.: Kielski mir predvidio je predaju Norveške švedskom kralju.
• 16. 2. 1814.: Sastanak u Eidsvollu podržao je donošenje ustava i izbor kralja.
• 17. 5. 1814.: Počelo je potpisivanje ustava; Christian Frederik izabran je za kralja.
• 14. 8. 1814.: Konvencija iz Mossa predvidjela je očuvanje prilagođenog ustava.
• 4. 11. 1814.: Ustav je prilagođen i uspostavljena je zajednička monarhija sa Švedskom.

Pojedinosti koje nećete naći u vodičima

Engelbrektsson je ponio svoj arhiv kada je 1537. pobjegao u Nizozemsku. Bio je i predsjedavajući norveškog Državnog vijeća. Njegov arhiv postao je jedan od glavnih izvora za norvešku politiku u vrijeme reformacije.

Norveški sud Overhofret osnovan je u Akershusu 1666. Na njegove odluke mogla se podnijeti žalba sudu Højesteret u Kopenhagenu. Najviši žalbeni sud za Norvešku tako se nalazio u Danskoj.

Nijedan Norvežanin nije učestvovao u mirovnim pregovorima u Kielu koji su u januaru 1814. odredili budućnost Norveške. Sporazum je garantovao očuvanje norveških zakona i institucija. Međutim, Christian Frederik spriječio je objavljivanje švedskih ustupaka.

Ustavotvorna skupština u Eidsvollu imala je 112 članova, ali sjeverna Norveška nije bila zastupljena. Udaljenost i nedostatak vremena onemogućili su učešće. Skupština koja je pripremila ustav zato nije imala predstavnike tog dijela zemlje.

Često postavljana pitanja

Kada je nastala Danska–Norveška?

Dinastička unija nastala je 1380. Oluf je naslijedio norveško prijestolje nakon što je 1376. izabran za kralja Danske.

Je li Norveška nakon 1536. izgubila sve svoje zasebne institucije?

Ne. Norveška je izgubila zasebno Državno vijeće, ali je zadržala vlastito pravo i zasebne ceremonije priznavanja kralja.

Zašto se Danska 1814. odrekla Norveške?

Nakon Napoleonovog poraza kod Leipziga uslijedio je švedski prodor u južnu Dansku. Frederik VI bio je prisiljen odreći se Norveške prema odredbama Kielskog mira.

Je li Norveška u maju 1814. stekla trajnu nezavisnost?

Ne. Norveška je usvojila ustav i izabrala Christiana Frederika za kralja. Kasnije te godine ušla je u uniju sa Švedskom i zadržala prilagođeni ustav.

Izvori

1. Lex — Danska–Norveška lex.dk
2. Univerzitet u Oslu, Norgeshistorie — Kralj i dansko Državno vijeće 1536–1660 norgeshistorie.no
3. Norges Bank — 1537–1625 norges-bank.no
4. Nacionalni arhiv Norveške — Arhiv nadbiskupa Olava Engelbrektssona 1277–1537 nasjonalarkivet.no
5. Wikipedia na engleskom jeziku — Danska–Norveška en.wikipedia.org
6. Vlada Norveške — NOU 2001:32, Pravo na stvar regjeringen.no
7. Univerzitet u Oslu, Norgeshistorie — Vanjska politika Danske–Norveške 1797–1807 norgeshistorie.no
8. Univerzitet u Oslu, Norgeshistorie — Vanjska politika 1807–1814 norgeshistorie.no
9. Univerzitet u Oslu, Norgeshistorie — Neprihvatljivi Kielski sporazum norgeshistorie.no
10. Wikipedia na turskom jeziku — Danska–Norveška tr.wikipedia.org
11. Parlament Norveške — Eidsvoll i Ustav iz 1814 stortinget.no

FAQ

Image: 1730 Homann Map of Scandinavia, Norway, Sweden, Denmark, Finland and the Baltics – Geographicus – Scandinavia-homann-1730.jpg — Johann Homann, Public domain