Istočne katoličke crkve: razvoj, obredi i zajedništvo s Rimom

Istočne katoličke crkve (Doğu Katolik Kiliseleri) razvijale su se tokom mnogih vijekova kroz zasebne unije s Rimom, sporove oko patrijarha te lokalne vjerske i političke promjene. Zadržale su istočne obrede jer im je zajedništvo s Rimom omogućilo nastavak vlastitih liturgija i crkvene discipline uz prihvatanje papine vlasti. Danas obuhvataju 23 samoupravne crkve koje pripadaju pet historijskih obrednih tradicija.

Unija je mogla početi spornim izborom patrijarha, kao kod Kaldejske i Melkitske crkve. Mogla je uključivati i izričite zahtjeve za očuvanje bogoslužja i biskupija, kao u malankarskim pregovorima. Ako pratite ove različite puteve, vidjet ćete zašto historija istočnih katoličkih crkava obuhvata i očuvanje tradicija i pritiske da se one promijene.

Zašto istočne katoličke crkve nisu nastale jednim osnivačkim događajem?

Za 23 istočne katoličke crkve koristi se izraz sui iuris, što znači da svaka ima vlastito pravo. Povezuje ih puno zajedništvo s rimskim biskupom. Do tog odnosa došle su kroz različite historijske događaje. Maroniti su formalno ponovo potvrdili zajedništvo 1182. godine. Grupa povezana s Marom Ivaniosom stupila je u katoličko zajedništvo 1930. godine.

Šira podjela između latinskog i bizantskog kršćanstva također se razvijala postepeno. Uzajamna izopćenja iz 1054. godine postala su njena simbolična prekretnica. Prema CNEWA-i, križarska pljačka Carigrada 1204. godine učinila je taj raskol konačnim u svijesti istočnih naroda. Ti događaji čine pozadinu kasnijih pokušaja ponovnog ujedinjenja.

Pokušaji općeg ujedinjenja nisu donijeli trajno jedinstvo. Drugi lionski sabor 1274. godine i sabor u Ferrari i Firenci 1438–1439. nisu uspjeli uspostaviti trajno zajedništvo između latinskih i bizantskih crkava. Kasnije lokalne unije zato su slijedile vlastite puteve.

Maronitski razvoj pokazuje zašto jedan datum osnivanja ne može obuhvatiti svaku zajednicu. Nakon formalne potvrde zajedništva 1182. godine, patrijarh Jeremija II al-Amšiti učestvovao je na Četvrtom lateranskom saboru 1215. godine. Ta historija pripada drugačijim okolnostima od unija u Brestu ili Užgorodu.

U kojim su političkim i vjerskim okolnostima nastajale unije s Rimom?

Sporovi oko crkvenog vodstva mogli su otvoriti put prema Rimu. Biskupi koji su se protivili nasljednom prenošenju patrijaršijske službe u Crkvi Istoka izabrali su 1552. godine Juhananа Sulaku. On je zatražio zajedništvo s Rimom. Papa Julije III posvetio ga je za biskupa u bazilici svetog Petra 9. 4. 1553.

Na ukrajinskim područjima unija se razvijala u okolnostima suprotstavljenih vjerskih prioriteta nakon poljsko-litvanske unije iz 1569. godine. Isusovci su podržavali zajedništvo s Rimom kao način ograničavanja širenja protestantizma. Neki pravoslavni kršćani isti su prijedlog vidjeli kao priliku da poboljšaju položaj svećenstva i zaštite bizantske tradicije.

U procesu Brestske unije 1595–1596. proglašeno je zajedništvo između Kijevske metropolije i Rima. Prihvatanje unije bilo je sporno. Uslijedili su nasilni sukobi pristalica i protivnika. Zaštita istočnih tradicija mogla je biti argument za uniju, dok je sama unija dijelila zajednice.

Katolička Ugarska pružala je drugačiji politički okvir. Misionarska djelatnost koja se podržavala među njenim pravoslavnim stanovništvom bila je pozadina primanja 63 rusinska svećenika u katoličko zajedništvo u Užgorodu 24. 4. 1646. I ovdje su lokalne okolnosti oblikovale sporazum.

Melkitska podjela uključivala je suprotstavljena crkvena i politička priznanja. Na izboru antiohijskog patrijarha 1724. godine katoličke pristalice u Damasku izabrale su Ćirila VI. Osmanske vlasti priznale su njegovog suparnika Silvestra. Papa Benedikt XIII priznao je Ćirila 1729. godine, čime je formalizirano izdvajanje melkitskih katolika. Ako vas zanima osmanska historija Turske, u ovom slučaju možete pratiti neposrednu vezu između crkvene pripadnosti i priznanja carske vlasti.

U pregovorima je očuvanje tradicije moglo biti postavljeno i kao izričit uslov. Malankarski pravoslavni biskupi koji su 1926. godine započeli razgovore s Rimom tražili su zaštitu svojih obreda i biskupija. Dva biskupa, među kojima je bio Mar Ivanios, i još tri osobe stupili su u katoličko zajedništvo 20. 9. 1930.

Kako se razlikuju istočne katoličke, pravoslavne i tradicije Crkve Istoka?

Crkveno zajedništvo i obredna tradicija dva su odvojena dijela objašnjenja. Istočne katoličke crkve prihvataju papinu vlast, a zadržavaju istočne oblike bogoslužja i jezike. Njihovih pet historijskih obrednih tradicija jesu aleksandrijska, armenska, bizantska, istočnosirijska i zapadnosirijska. Prema tome, 23 crkve ne predstavljaju 23 zasebne obredne porodice.

Klasifikacija Ronalda Robersona za CNEWA-u razlikuje istočne katolike od Asirske crkve Istoka, orijentalnih pravoslavnih crkava i pravoslavnih crkava bizantske tradicije. To su zasebne crkvene porodice. Ako naiđete na riječ „istočna“, samo na osnovu nje ne možete utvrditi odnos neke crkve prema Rimu.

Katoličko učenje priznaje i sakramentalni život istočnih crkava odvojenih od Rima. U članu 15 dekreta Drugog vatikanskog sabora Unitatis Redintegratio navodi se da apostolsko naslijeđe čuva njihovo istinsko svećeništvo i sakramente euharistije. Član 16 priznaje im pravo da slijede vlastite zakone i tradicije.

Kako su se obredi, crkveno pravo i lokalne tradicije čuvali ili mijenjali?

Dopuštenje da se zadrži istočno bogoslužje razvijalo se uporedo s teologijom koja je naglašavala papinu vlast nad svim lokalnim crkvama. CNEWA ove procese predstavlja zajedno. Zajedništvo je zato moglo povezivati istočnu liturgiju i kanonsku disciplinu s priznavanjem neposredne vlasti Rima.

Očuvanje tradicija u praksi nije bilo ujednačeno. Sinod u Diamperu 1599. godine, kojim je rukovodio portugalski nadbiskup Goe, uveo je latinske običaje među indijske kršćane svetog Tome. Oni su uključivali liturgijsko ruho rimskog tipa, promjene u bogoslužju i svećenički celibat. Opstanak istočne zajednice nije garantirao da će svaki naslijeđeni običaj ostati netaknut.

Kasnije siromalabarske reforme okrenule su se istočnosirijskim izvorima. Pio XI pokrenuo je reformu 1934. godine. Pio XII odobrio ju je 1957. godine, a obnovljena euharistijska liturgija uvedena je u upotrebu 1962. godine. Taj slijed pokazuje da su promjene u istočnom bogoslužju kasnije mogle biti preispitane na osnovu njegove vlastite historijske tradicije.

Drugi vatikanski sabor izričito je podržao očuvanje i obnovu. Dekret Orientalium Ecclesiarum, objavljen 21. 11. 1964., potvrdio je jednako dostojanstvo istočnih i zapadnih obreda. Članovi 5–6 opisali su upravljanje prema istočnoj crkvenoj disciplini i kao pravo i kao dužnost. Pozvali su i na povratak tradicijama predaka tamo gdje su historijske okolnosti dovele do odstupanja.

Vlast unutar istočnih crkava ostala je dio tog okvira. Član 9 priznao je ovlasti patrijarha i njihovih sinoda da osnivaju biskupije i imenuju biskupe na svojim patrijaršijskim područjima. Istovremeno je zadržao papino pravo da intervenira.

Zakonik kanona istočnih crkava iz 1990. godine donio je njihovu prvu zajedničku kodifikaciju. Svakoj crkvi pritom je omogućio da zadrži vlastite unutrašnje kanone i zakone. Kanoni 27–28 razlikuju crkvu kao hijerarhijsku zajednicu od obreda kao liturgijskog, teološkog, duhovnog i disciplinskog naslijeđa. Institucija i tradicija povezani su, ali različiti pojmovi.

Hronologija

• 1054: Uzajamna izopćenja obilježavaju latinsko-bizantsku podjelu.
• 1182: Maroniti formalno ponovo potvrđuju zajedništvo s Rimom.
• 1204: Križari pljačkaju Carigrad i produbljuju podjelu.
• 1274: Drugi lionski sabor pokušava uspostaviti uniju koja se neće održati.
• 1438–1439: Sabor u Ferrari i Firenci ne uspijeva uspostaviti trajno opće ujedinjenje.
• 1553: Juhanan Sulaka prima biskupsko posvećenje u Rimu.
• 1595–1596: U procesu Brestske unije proglašava se unija Kijevske metropolije s Rimom.
• 1599: Diamper uvodi latinske običaje među kršćane svetog Tome.
• 1646: U Užgorodu 63 rusinska svećenika stupaju u katoličko zajedništvo.
• 1724–1729: Suparnički zahtjevi za patrijaršijsku službu i papino priznanje formaliziraju izdvajanje melkitskih katolika.
• 1736: Sinod na Libanskoj gori uređuje maronitsko pravo i biskupije.
• 1830: Priznanje Juhanana Hormizda učvršćuje Kaldejski katolički patrijarhat.
• 1930: Mar Ivanios i četvero pratilaca stupaju u katoličko zajedništvo.
• 1946: Pod sovjetskim pritiskom skup u Lavovu ukida zajedništvo ukrajinskih katolika s Rimom.
• 1964: Drugi vatikanski sabor potvrđuje istočne tradicije i jednako dostojanstvo obreda.
• 1990: Objavljen je zajednički zakonik istočnog katoličkog kanonskog prava.
• 1993: Balamand odbacuje unijatizam kao model budućeg jedinstva, uz priznavanje postojećih istočnih katoličkih crkava.

Pojedinosti koje nećete naći u vodičima

Sulakina inicijativa nije dovela do neprekinutog institucionalnog kontinuiteta. Ogranak koji je osnovao kasnije se odvojio od Rima. Kaldejska katolička organizacija stekla je stabilnost kada je Pio VIII 5. 7. 1830. potvrdio Juhanana Hormizda za patrijarha sa sjedištem u Mosulu.

Brestska unija također se neujednačeno širila među biskupijama. Przemyśl je prihvatio uniju 1692. godine, a Lavov 1700. godine. Ta historijska središta Ukrajinske grkokatoličke crkve prihvatila su odluku približno jedan vijek nakon prvobitnog procesa Brestske unije.

Maronitsko crkveno upravljanje znatno je uređeno nakon što je zajedništvo bilo ponovo potvrđeno. Sinod na Libanskoj gori 1736. godine pripremio je gotovo potpunu zbirku kanonskog prava. Uspostavio je i prvu redovnu biskupijsku strukturu te crkve.

Veza sa svakodnevnim životom vidljiva je u svećeničkim porodicama. Mnoge istočne katoličke crkve primaju oženjene muškarce u svećeničku službu, ali ih ne primaju u biskupsku službu. Ako katoličko svećeništvo povezujete s celibatom, ova istočna disciplina pokazuje vam kakva su različita uređenja moguća unutar zajedništva s Rimom.

Zašto je ova historija i dalje predmet sporova?

CNEWA bilježi pravoslavnu kritiku prema kojoj su lokalne unije s Rimom dijelile pravoslavne zajednice. Istovremeno naglašava da katolički misionari nisu pokrenuli svaku uniju. Spor oko vodstva povezan sa Sulakom i zahtjevi malankarskih biskupa za očuvanje tradicije pokazuju različite lokalne puteve prema zajedništvu.

Politička prisila mogla je preokrenuti i formalnu crkvenu pripadnost. Sovjetske vlasti uhapsile su ukrajinske katoličke biskupe u 4. mjesecu 1945. godine. Skup održan u Lavovu u 3. mjesecu 1946. godine potom je ukinuo zajedništvo s Rimom i uključio tu crkvu u Rusku pravoslavnu crkvu.

Balamandski dokument od 23. 6. 1993. bavio se tim spornim naslijeđem. Zajednička katoličko-pravoslavna komisija odbacila je unijatizam kao metodu i model budućeg jedinstva. Istovremeno je izričito priznala pravo postojećih istočnih katoličkih crkava da postoje i služe svojim zajednicama.

Često postavljana pitanja

Jesu li sve istočne katoličke crkve istovremeno stupile u zajedništvo s Rimom?

Ne. Njihove historije obuhvataju maronitsku potvrdu iz 1182. godine, Brest 1595–1596, Užgorod 1646. godine i primanje malankarske zajednice 1930. godine.

Zašto je zajedništvo s Rimom dopuštalo istočne obrede?

Shvatanje unije omogućavalo je istočnim kršćanima da nastave svoje liturgije i kanonsku disciplinu. Drugi vatikanski sabor kasnije je potvrdio dostojanstvo istočnih obreda i tradicije predaka.

Je li istočno katoličko bogoslužje uvijek ostajalo nepromijenjeno?

Ne. Diamper je 1599. godine uveo latinske običaje. Kasnije siromalabarske reforme obnovile su bogoslužje prema istočnosirijskim izvorima, a obnovljena euharistijska liturgija uvedena je 1962. godine.

Ima li svaka istočna katolička crkva poseban obred?

Ne. Postoje 23 samoupravne crkve i pet historijskih obrednih tradicija. Zakonik iz 1990. godine razlikuje crkvu kao instituciju od njenog obrednog naslijeđa.

Izvori

1. Wikipedia — Istočne katoličke crkve en.wikipedia.org
2. Vikipedi — Istočne katoličke crkve tr.wikipedia.org
3. CNEWA, Ronald Roberson — Uvod cnewa.org
4. CNEWA — Istočne katoličke crkve cnewa.org
5. CNEWA — Maronitska katolička crkva cnewa.org
6. CNEWA — Kaldejska katolička crkva cnewa.org
7. CNEWA — Ukrajinska katolička crkva cnewa.org
8. CNEWA — Rusinske katoličke crkve cnewa.org
9. CNEWA — Melkitska katolička crkva cnewa.org
10. CNEWA — Siromalankarska katolička crkva cnewa.org
11. CNEWA — Siromalabarska katolička crkva cnewa.org
12. Drugi vatikanski sabor — Orientalium Ecclesiarum vatican.va
13. Drugi vatikanski sabor — Unitatis Redintegratio vatican.va
14. Međunarodna zajednička komisija za teološki dijalog između Katoličke crkve i Pravoslavne crkve — Balamandski dokument christianunity.va

FAQ

Image: Catholic Liturgical Rites Chart.png — EXANXC, CC BY-SA 4.0