Armenska apostolska crkva (Ermeni Apostolik Kilisesi) svoje porijeklo povezuje s apostolima Tadejem i Bartolomejem. Pisani izvori, međutim, potvrđuju postojanje biskupa Armenije oko 260. godine. Kraljevska podrška ojačala je kršćanstvo u četvrtom vijeku, a tradicionalno se datira u 301. godinu. Posebna crkvena tradicija razvijala se kroz institucionalnu samostalnost, armenske vjerske tekstove i odbacivanje Halkedonskog sabora na kasnijim saborima u Dvinu.
Jedno pismo, jedno pismo u značenju alfabeta i jedna katedrala otkrivaju različite dijelove ove historije. Ako tokom putovanja po Turskoj istražujete armensko kršćanstvo, imajte na umu da istanbulska patrijaršija ove crkve pripada institucionalnoj strukturi koja obuhvata i Ečmijadzin, Kilikiju i Jerusalem. Da biste razumjeli tu strukturu, najprije trebate razlikovati apostolsko predanje od vremenski određenih dokaza.
Kako razlikovati predanje o apostolskom osnivanju od dokumentovane historije?
Predanje o osnivanju crkve smješta Tadeja i Bartolomeja u Armeniju u prvom vijeku. Naziv „apostolska“ izražava tu vezu s apostolima. Predanje objašnjava kako crkva razumije vlastite početke. Sačuvani pisani spomen pruža drugačiju vrstu dokaza.
Oko 260. godine Dionizije Aleksandrijski spomenuo je u jednom pismu Meruzana, biskupa Armenije. To je rani dokumentovani trag armenskog kršćanstva. Potvrđuje postojanje biskupa nekoliko vijekova prije sabora koji su kasnije pomogli da se odredi položaj ove crkve unutar kršćanstva.
Pripovijest povezana s Agatangelom zahtijeva još jedno razgraničenje. Ona govori o kraljevom obraćenju, ali Robert W. Thomson njenu armensku verziju datira u drugu polovinu petog vijeka. Autorova tvrdnja da je bio očevidac ne odgovara tom kasnijem vremenu nastanka.
Kada čitate o počecima crkve, razlikujte ove slojeve. Apostolske misije pripadaju predanju o njenom osnivanju. Spomen Meruzana vremenski je određen pisani trag. Agatangel čuva pripovijest o obraćenju čija je sačuvana armenska verzija nastala nakon događaja koje opisuje.
Kako se datira prihvatanje kršćanstva kao državne religije Armenije?
Crkveno predanje navodi 301. kao godinu u kojoj je kršćanstvo postalo službena državna religija Armenije. Taj datum čini oslonac crkvene pripovijesti o kraljevom obraćenju. Ipak, treba ga razlikovati od naučnih tumačenja datuma krštenja kralja Trdata.
Robin Darling Young smatra da je 314. vjerovatnija godina kraljevog krštenja. Prema njenom tumačenju, ono se dogodilo nakon što je kršćanstvo bilo dopušteno u Rimu. Thomson također predlaže približno 314. godinu za posvećenje Grgura Prosvjetitelja za biskupa Armenije u Cezareji u Kapadokiji. To posvećenje prihvata kao historijski događaj.
Nijedan od ta dva datuma ne znači da je cijela zemlja odjednom postala kršćanska. Young opisuje postepenu misionarsku djelatnost povezanu sa susjednim područjima sirjačkog i grčkog jezika. Kraljevo obraćenje i širenje kršćanstva među stanovništvom zato su povezani, ali različiti procesi.
Institucionalna samostalnost također se razvijala tokom četvrtog vijeka. Za vladavine kralja Papa Armenska crkva prestala je tražiti odobrenje Cezareje u Kapadokiji za imenovanje svog katolikosa. Ova promjena dala je crkvi veću kontrolu nad izborom vlastitog poglavara.
Kako je armenski jezik oblikovao crkvenu tradiciju?
Oko 405. godine Mesrop Maštoc stvorio je armensko pismo. Uslijedili su prijevodi Biblije i liturgijskih tekstova. Armenski je tako postao jezik na kojem su se sveti spisi i bogoslužje mogli prenositi pisanim tekstovima.
Značaj tog prevodilačkog rada nadilazi vlastito bogoslužje crkve. Neki ranokršćanski spisi sačuvani su samo zahvaljujući starim armenskim prijevodima. Jedan primjer je Irenejevo djelo Dokaz apostolskog propovijedanja. Armenska tekstualna tradicija tako čuva građu čiji opstanak zavisi od tih prijevoda.
Pismo i institucionalna samostalnost predstavljaju različite razvojne tokove. Za Papa crkva je stekla kontrolu nad imenovanjima bez odobrenja Cezareje. Nakon Maštoca armenski prijevodi dali su svetim spisima i liturgiji pisanu jezičku osnovu. Oba procesa pomažu da se objasni razvoj posebne crkvene tradicije.
Kakvu su ulogu u razdvajanju imali Halkedonski sabor i sabori u Dvinu?
Armenska apostolska crkva prihvata prva tri ekumenska sabora. Ne prihvata Halkedonski sabor, održan 451. godine. Armenski predstavnici nisu prisustvovali tom saboru jer je ustanak izazvao političke nemire u zemlji.
Razdvajanje se razvijalo kroz kasnije sabore. Sabor u Dvinu 506. godine odobrio je Henotikon cara Zenona, dokument namijenjen pomirenju crkava. Ta odluka pripada historiji pokušaja postizanja sporazuma nakon Halkedonskog sabora.
Jedan kasniji armenski sabor odbacio je ekumenski autoritet Halkedonskog sabora i formulu o dvije prirode nakon sjedinjenja. McGuckin taj sabor datira u 555. godinu. Druga hronologija navodi 554. kao godinu Drugog sabora u Dvinu. Razlika se odnosi na datum. Odbacivanje Halkedonskog sabora ostaje ključno za njegov značaj.
Treći sabor u Dvinu, održan 609–610. godine, razmatrao je odnose s Gruzijskom crkvom, koja je prihvatila halkedonsku kristologiju. Dvin je tako povezan s nizom odluka o učenju i crkvenim odnosima. Taj niz seže znatno dalje od prvobitnog sabora iz 451. godine.
Armenska crkva svoj stav opisuje kao mijafizitski. Potvrđuje jedinstvo Kristovog božanstva i čovještva te odbacuje učenja i Nestorija i Eutiha. Njeno odbacivanje Halkedonskog sabora treba razumjeti zajedno s tim tvrdnjama.
Koje su historijske razlike između Armenske apostolske, Armenske katoličke i istočnih pravoslavnih crkava?
Armenska apostolska crkva samostalna je nacionalna crkva unutar porodice orijentalnih pravoslavnih crkava. Istočne pravoslavne crkve bizantske tradicije prihvataju prvih sedam ekumenskih sabora. Prihvatanje prva tri sabora u Armenskoj apostolskoj crkvi predstavlja jednu od ključnih razlika između tih crkvenih porodica.
Armenska katolička crkva zasebna je istočna katolička crkva u zajedništvu s Rimskom stolicom. Papa Benedikt XIV je 1742. godine potvrdio Abrahama Ardziviana, nekadašnjeg armenskog apostolskog biskupa, za armenskog katoličkog patrijarha Kilikije, sa sjedištem u Libanu.
Ako naiđete na ove nazive, prihvatanje sabora i zajedništvo s Rimom pomoći će vam da razumijete historijske razlike. Oznaka „armenska“ sama po sebi ne znači „armenska apostolska“. Armenska katolička crkva nosi isti armenski naziv, ali pripada drugoj crkvenoj zajednici.
Važan je i kasniji dijalog. Papa Ivan Pavao II i katolikos Karekin I objavili su 13. 12. 1996. zajedničku izjavu. Njome su potvrdili zajedničko vjerovanje da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Taj sporazum treba posmatrati zajedno s ranijom historijom razdvajanja zbog razlika u učenju.
Zašto je Ečmijadzin postao važno vjersko središte?
Ečmijadzin povezuje svetu pripovijest o osnivanju, historijsku katedralu i sjedište katolikosa. UNESCO datira osnivanje katedrale u 301–303. godinu i povezuje ga s kraljem Trdatom III i Grgurom Prosvjetiteljem. Time se predanje o njenom osnivanju smješta u razdoblje kraljevskog prihvatanja kršćanstva.
Arhitektonska historija građevine zahtijeva zasebnu hronologiju. Univerzitet Fresno State razlikuje prvobitnu crkvu iz četvrtog vijeka od današnjeg tlocrta u obliku križa. Osnovu tog tlocrta pripisuje obnovi pod Vahanom Mamikonjanom tokom 480-ih godina. Datum osnivanja i sačuvani tlocrt zato opisuju različite faze.
Sjedište katolikosa vraćeno je 1441. godine iz Sisa u Kilikiji u Ečmijadzin u Vagaršapatu. Taj povratak dodao je institucionalni značaj svetim predanjima vezanim za katedralu. Ečmijadzin je glavno duhovno središte crkve. Pripada široj strukturi koja obuhvata Kilikijski katolikosat te patrijaršije u Istanbulu i Jerusalemu.
UNESCO je 2000. godine upisao katedralu u Ečmijadzinu, okolne historijske crkve i arheološko nalazište Zvartnoc na Listu svjetske baštine. Kada je posjetite, imajte na umu da historija katedrale obuhvata i rano osnivanje i kasnije obnove.
Detalji koje nećete pronaći u turističkim vodičima
„Ečmijadzin“ znači „silazak Jedinorođenog“. Naziv se odnosi na Grgurovo viđenje koje prenosi Agatangel. U njemu je Krist udario u zemlju zlatnim čekićem. Sam naziv mjesta zato čuva dio svete pripovijesti o osnivanju katedrale.
Istraživanja provedena 1955–1956. i 1959. godine otkrila su ostatke ognjišta hrama vatre ispod oltara istočne apside. Ovo otkriće dodaje arheološki sloj ispod kršćanske arhitektonske historije katedrale.
Na reljefu iz petog vijeka na sjevernom zidu katedrale sveti Pavao i sveta Tekla označeni su natpisima na grčkom, a ne na armenskom jeziku. Taj detalj stoji uz širu historiju armenskog prevođenja nakon stvaranja pisma oko 405. godine.
Crkveni kalendar povezuje ovu tradiciju sa svakodnevnim životom. Božić se slavi zajedno s Bogojavljenjem 6. 1., umjesto kao zaseban praznik krajem decembra. Ako pripremate porodični obrok povodom Božića Armenske crkve, odgovarajući datum je 6. 1.
Hronologija
- Prvi vijek: Crkveno predanje smješta misije Tadeja i Bartolomeja u Armeniju.
- Oko 260. godine: Dionizije Aleksandrijski spominje Meruzana, biskupa Armenije.
- 301. godina: Tradicionalni datum prihvatanja kršćanstva kao državne religije.
- 301–303. godine: UNESCO-ovo datiranje osnivanja katedrale u Ečmijadzinu.
- Oko 314. godine: Predloženi datum Grgurovog posvećenja i alternativni datum Trdatovog krštenja.
- Četvrti vijek: Za Papa imenovanja katolikosa prestaju zahtijevati odobrenje Cezareje.
- Oko 405. godine: Mesrop Maštoc stvara armensko pismo.
- 451. godina: Halkedonski sabor zasjeda bez armenskih predstavnika.
- 480-e godine: Ečmijadzin se obnavlja pod Vahanom Mamikonjanom.
- 506. godina: Sabor u Dvinu odobrava Henotikon.
- 554/555. godina: Drugi sabor u Dvinu odbacuje autoritet Halkedonskog sabora; hronologije se razlikuju.
- 609–610. godine: Treći sabor u Dvinu razmatra odnose s Gruzijskom crkvom.
- 1441. godina: Sjedište katolikosa vraća se iz Sisa u Ečmijadzin.
- 1742. godina: Benedikt XIV potvrđuje Ardziviana za armenskog katoličkog patrijarha.
- 13. 12. 1996.: Ivan Pavao II i Karekin I objavljuju zajedničku izjavu.
- 2000. godina: Ečmijadzin i Zvartnoc upisani su na Listu svjetske baštine.
Često postavljana pitanja
Dokazuje li naziv „apostolska“ osnivanje u prvom vijeku?
Naziv izražava crkveno predanje o osnivanju preko Tadeja i Bartolomeja. Zaseban dokumentovani spomen potvrđuje biskupa Meruzana oko 260. godine.
Je li 301. jedini datum koji se navodi za kraljevo obraćenje?
Nije. Crkveno predanje navodi 301. godinu, dok Robin Darling Young daje prednost 314. godini za Trdatovo krštenje. Ona također naglašava postepeno širenje kršćanstva.
Jesu li Armenska apostolska i Armenska katolička crkva isto?
Nisu. Armenska apostolska crkva pripada porodici orijentalnih pravoslavnih crkava. Armenska katolička crkva u zajedništvu je s Rimom.
Potječe li današnji tlocrt Ečmijadzina iz 301–303. godine?
UNESCO navodi 301–303. kao godine osnivanja. Univerzitet Fresno State povezuje osnovu današnjeg tlocrta u obliku križa s obnovom tokom 480-ih godina.
Izvori
- Svjetsko vijeće crkava — Armenska apostolska crkva, Matična stolica Svetog Ečmijadzina oikoumene.org
- Wikipedija na turskom jeziku — Ermeni Apostolik Kilisesi tr.wikipedia.org
- John A. McGuckin — Armensko kršćanstvo, Sažeta enciklopedija pravoslavnog kršćanstva, str. 40–43 catalogimages.wiley.com
- Robert W. Thomson, Encyclopaedia Iranica — Agatangel iranicaonline.org
- Robin Darling Young — Obraćenje Armenije kao književno djelo umnlibraries.manifoldapp.org
- Wikipedija na engleskom jeziku — Armenska apostolska crkva en.wikipedia.org
- Ronald Roberson, CNEWA — Pravoslavna crkva cnewa.org
- Ronald Roberson, CNEWA — Armenska katolička crkva cnewa.org
- Vatikan — Ivan Pavao II, Opća audijencija, 22. 1. 1997 vatican.va
- UNESCO — Katedrala i crkve Ečmijadzina i arheološko nalazište Zvartnoc whc.unesco.org
- Program armenskih studija Univerziteta Fresno State — Ečmijadzin cah.fresnostate.edu
FAQ
Ko je osnovao Armensku apostolsku crkvu?
Crkveno predanje njeno osnivanje povezuje s misijama Tadeja i Bartolomeja u prvom vijeku. Rani dokumentovani spomen potječe iz vremena oko 260. godine, kada je Dionizije Aleksandrijski spomenuo Meruzana, biskupa Armenije.
Je li Armenija prihvatila kršćanstvo 301. ili 314. godine?
Crkva tradicionalno datira prihvatanje kršćanstva kao državne religije u 301. godinu. Robin Darling Young smatra da je 314. vjerovatnija godina krštenja kralja Trdata i naglašava da se pokrštavanje odvijalo postepeno.
Pripada li Armenska apostolska crkva istočnom pravoslavlju?
Ona pripada porodici orijentalnih pravoslavnih crkava. Prihvata prva tri ekumenska sabora, dok istočne pravoslavne crkve bizantske tradicije prihvataju prvih sedam.
Zašto je Ečmijadzin važan?
Ečmijadzin povezuje sveto predanje o osnivanju s historijskom katedralom. Sjedište katolikosa vraćeno je iz Sisa u Ečmijadzin 1441. godine, a on je i danas glavno duhovno središte crkve.
Image: Holy Saviour's Church, Gyumri, Armenia (2026).jpg — Petar Milošević, CC BY-SA 4.0
