Medresa s dva minareta: šta zapravo gledate?
Medresa s dva minareta u Erzurumu (Çifte Minareli Medrese) dobila je ime po dva užlijebljena minareta iznad monumentalne fasade. Iza tog ulaza nalazi se nekadašnja škola za vjersko obrazovanje. Otvoreno dvorište, dvije etaže i četiri ivana pokazuju zašto ova građevina zaslužuje pažnju i mimo svoje prepoznatljive fasade. Možete je posmatrati i kao arhitektonsko djelo i kao zgradu čija se namjena mijenjala kroz vrijeme.
Poznata je i pod nazivom Hatuniye Medresesi. Taj naziv povezuje se sa ženama koje se navode kao moguće naručiteljice gradnje. Riječ je o spomeniku u Erzurumu, a ne o istoimenoj medresi u Sivasu. Ako imate na umu tu razliku, lakše ćete fotografije, arhitektonske opise i historijske tvrdnje povezati s pravom građevinom.
Gdje se nalazi Medresa s dva minareta u Erzurumu?
Medresa se nalazi u ulici Cumhuriyet Caddesi, u gradskoj općini Yakutiye u Erzurumu. Njen položaj je centralan: uz nju je Velika džamija (Ulu Cami), a nasuprot su Erzurumska tvrđava i Sahat-kula. Ove znamenitosti olakšavaju vam da odredite položaj medrese u gradu. Prema njima se možete orijentisati prije nego što počnete razgledati njen ulaz.
Veza s tvrđavom ne svodi se samo na pogled prema građevinama preko puta. Istočni zid medrese ujedno čini dio tvrđavskog bedema. Zbog tog zajedničkog zida, položaj medrese važan je i za njenu arhitektonsku historiju. Građevina pripada uličnoj cjelini vjerskih i odbrambenih objekata, a dio njene vlastite konstrukcije ima i odbrambenu ulogu.
Zašto je njena seldžučko-ilhanidska historija sporna?
Natpis o izgradnji nije sačuvan, pa vrijeme gradnje medrese nije pouzdano utvrđeno. Jedna pretpostavka smješta gradnju pred kraj 13. vijeka. Prema ranijoj tvrdnji koju prenosi turska Wikipedija, medresa je izgrađena 1253. godine, a gradnju je naručila Hüdâvent Hatun, kćerka Alaeddina Keykubada I. Taj datum treba navoditi kao spornu atribuciju.
Drugo naučno tumačenje smješta gradnju u period 1285–1290. To datiranje zastupa Nermin Şaman Doğan. Prema tom tumačenju, medresa je djelo iz ilhanidskog perioda. Razlika između predloženih datuma utiče na to kako razumijete političke okolnosti njene gradnje. Oba tumačenja ipak se odnose na istu sačuvanu građevinu.
Sporan je i identitet naručioca. Službeni opisi kulturnog naslijeđa razmatraju Hundi Hatun, kćerku seldžučkog sultana Alaeddina Keykubata, i Padişah Hatun iz ilhanidske dinastije. Te moguće veze pomažu da se objasni drugi naziv, Hatuniye Medresesi. Naziv čuva vezu sa ženskim pokroviteljstvom, ali ne razrješava pitanje koja je od predloženih naručiteljica dala izgraditi medresu.
Ulaz s klesanim ukrasima i raspored dvorišta mogu se pouzdano opisati. Vrijeme osnivanja zahtijeva opreznije formulacije.
Kako su povezani dvorište i ulaz?
Građevina ima otvoreno dvorište okruženo arkadama, dvije etaže i četiri ivana. Inventar Portala kulture navodi približne dimenzije od 35 × 48 metara. Te mjere pokazuju da je riječ o velikoj obrazovnoj ustanovi. Raspored dvorišta usmjerava pažnju prema unutrašnjosti, iza dva minareta po kojima je medresa dobila ime.
Na sjevernoj fasadi istureni monumentalni portal zauzima približno trećinu pročelja. Zbog svoje veličine, ulaz je važan arhitektonski element sam za sebe. Dok razgledate fasadu, uporedite širinu portala s ostatkom pročelja. Ulaz zauzima znatan dio kompozicije ispod minareta.
Portal spaja trake biljnih ukrasa s motivima zmaja, drveta života i orla. To su prepoznatljivi oblici koje možete potražiti među kamenim rezbarijama. Najprije pratite biljne trake, a zatim pronađite motive životinja i drveta. Tako ćete detalje razgledati jasnim redoslijedom. Vrijedi obratiti pažnju i na pojedinačne ukrase i na ulaz kao cjelinu.
Svaki minaret visok je 26 metara, mjereno od podnožja do najviše sačuvane tačke. Dijelovi iznad šerefa nisu sačuvani. Ta razlika važna je pri navođenju visine: 26 metara odnosi se na današnje, sačuvane minarete. Njihov sadašnji izgled odražava i gubitak gornjih dijelova i užlijebljene oblike po kojima je građevina dobila ime.
Detalji koje nećete naći u vodičima
Dva minareta nemaju iste ukrase. Istočni minaret ima spiralne žljebove, dok zapadni nosi ukrase u obliku rombova. Zbog zajedničkog položaja iznad fasade, na prvi pogled mogu djelovati kao jednak par. Kada zasebno pogledate njihove površine, uočit ćete jasnu razliku unutar tog para.
Južno od medrese nalazi se turbe, odnosno grobna građevina, poznata kao kümbet. U njenoj donjoj grobnoj komori nalaze se dva sarkofaga. Taj konkretan podatak važan je kada razmatrate vjerske prostore građevine i prostore namijenjene čuvanju uspomene na umrle. Turbe je važno i za priču o nedovršenim radovima. Njegovi ukrasi, kao i dio ukrasa u unutrašnjosti medrese, ostali su nedovršeni.
Razlike u građevinskim materijalima podržavaju pretpostavku da je medresa podignuta na starijoj građevini. Uloga istočnog zida kao dijela tvrđavskog bedema još je jedan podatak važan za razmatranje njene konstrukcije. Postojanje ranije građevine ostaje pretpostavka. Razlike u materijalima predstavljaju fizičku osnovu za takvo tumačenje.
Muzejska zbirka obuhvata rukopise, džamijske satove, posudu za iscjeljivanje, džamijske bajrake i historijska vrata. Satovi povezuju postavku sa svakodnevnim životom: vi vrijeme vjerovatno provjeravate na telefonu, dok ovi predmeti u muzejsku postavku unose historiju mjerenja vremena. Uz rukopise i vrata, oni proširuju doživljaj posjete izvan same arhitekture u kojoj je zbirka smještena.
Nedovršeni ukrasi i priče o njima
Ministarstvo kulture i turizma navodi nedovršene ukrase u unutrašnjosti medrese i na turbetu. Te nedovršene površine dio su sačuvanog stanja građevine. One pružaju fizičku osnovu za pitanje zašto su radovi prekinuti. Priče koje objašnjavaju taj prekid ipak pripadaju drugoj vrsti izvora.
Jedna legenda koju bilježi Portal kulture govori o majstoru i šegrtu koji su skočili s minareta, nakon čega su radnici napustili gradilište. Prema drugoj, majstori su otišli bez isplate nakon smrti sultana Alaeddina Keykubata u bici. Obje priče predstavljene su kao legende. Nijedna ne treba zamijeniti užu arhitektonsku činjenicu: dio ukrasa ostao je nedovršen.
Hronologija
- 1253 — sporni raniji datum: Turska Wikipedija navodi ovu godinu gradnje i pripisuje narudžbu Hüdâvent Hatun. Nijedan sačuvani natpis o izgradnji to ne potvrđuje.
- 1285–1290 — naučno datiranje: Nermin Şaman Doğan smješta gradnju u ilhanidski period.
- 1623–1640: Za vladavine Murada IV oštećena medresa popravljena je i pretvorena u radionicu za izradu topova.
- 1971–1972: Generalna direkcija vakufa provela je iskopavanja i restauratorske radove.
- 13. 11. 1976.: Medresa je upisana u registar odlukom A-188.
- 15. 4. 2014.: Dosje „Medrese anadolskih Seldžuka“, koji obuhvata i ovu građevinu, predat je UNESCO-u. Medresa je dio te cjeline na Tentativnoj listi svjetske baštine.
- 17. 7. 2021.: Nakon završetka uređenja izložbene postavke, zgrada je otvorena za posjetioce kao Muzej vakufskih djela.
Od vjerske škole do muzeja
Prenamjena za vrijeme Murada IV označila je veliku promjenu u korištenju medrese. Zgrada podignuta za vjersko obrazovanje postala je radionica za izradu topova nakon popravki tokom njegove vladavine, 1623–1640. Njena historija zato obuhvata i nastavu i proizvodnju. Kasnija iskopavanja i restauracija iz 1971–1972. predstavljaju još jednu dokumentovanu fazu radova na građevini.
Otvaranjem muzeja 17. 7. 2021. historijska zgrada dobila je i izložbenu ulogu. Rukopisi, džamijski bajraci i historijska vrata sada su dio posjete, zajedno s portalom ukrašenim kamenim rezbarijama i dvorištem. I njena veza s UNESCO-om ima precizno određen status: medresa je obuhvaćena cjelinom „Medrese anadolskih Seldžuka“ na Tentativnoj listi svjetske baštine.
Često postavljana pitanja
Gdje se nalazi Medresa s dva minareta?
Nalazi se u ulici Cumhuriyet Caddesi, u gradskoj općini Yakutiye u Erzurumu. Uz nju je Velika džamija, a nasuprot su Erzurumska tvrđava i Sahat-kula.
Je li izgrađena 1253. godine?
To je sporni raniji datum. Nermin Şaman Doğan gradnju smješta u period 1285–1290, u doba Ilhanida. Nije sačuvan natpis o izgradnji kojim bi se mogao utvrditi tačan datum.
Ko je naručio njenu gradnju?
Među mogućim naručiteljicama navode se Hundi Hatun, kćerka Alaeddina Keykubata, i Padişah Hatun iz ilhanidske dinastije. Pitanje naručioca ostaje nerazriješeno.
Šta se danas nalazi unutra?
Muzej vakufskih djela izlaže rukopise, džamijske satove, posudu za iscjeljivanje, džamijske bajrake i historijska vrata. Otvoren je 17. 7. 2021.
Izvori
- Pokrajinska direkcija za kulturu i turizam Erzuruma — Çifte Minareli Medrese, Muzej vakufskih djela erzurum.ktb.gov.tr
- Pokrajinska direkcija za kulturu i turizam Erzuruma — Medrese erzurum.ktb.gov.tr
- Ministarstvo kulture i turizma — Çifte Minareli Medresse ktb.gov.tr
- TDV İslâm Ansiklopedisi — Doğan Yavaş, Çifte Minareli Medrese islamansiklopedisi.org.tr
- Turska akademija nauka — Nermin Şaman Doğan, Erzurum’un Sembolü İki Medrese tuba.gov.tr
- Portal kulture — Çifte Minareli Medrese, inventar kulturnog naslijeđa kulturportali.gov.tr
- Portal kulture — Legenda o Çifte Minareli Medrese kulturportali.gov.tr
- UNESCO-ov Centar za svjetsku baštinu — Medrese anadolskih Seldžuka whc.unesco.org
- Turska Wikipedija — Çifte Minareli Medrese (Erzurum)) tr.wikipedia.org
FAQ
Gdje se nalazi Medresa s dva minareta u Erzurumu?
Nalazi se u ulici Cumhuriyet Caddesi, u gradskoj općini Yakutiye u Erzurumu. Uz nju je Velika džamija, a nasuprot su Erzurumska tvrđava i Sahat-kula.
Kada je medresa izgrađena?
Tačna godina gradnje nije poznata jer nije sačuvan natpis o izgradnji. Prema jednom ranijem datiranju, izgrađena je 1253. godine, dok Nermin Şaman Doğan gradnju smješta u period 1285–1290, u doba Ilhanida.
Ko je naručio gradnju medrese?
Identitet naručioca je sporan. Među mogućim naručiteljicama navode se Hundi Hatun, kćerka seldžučkog sultana Alaeddina Keykubata, i Padişah Hatun iz ilhanidske dinastije.
Šta se danas nalazi u zgradi?
U njoj je 17. 7. 2021. otvoren Muzej vakufskih djela. Među izloženim predmetima su rukopisi, džamijski satovi, posuda za iscjeljivanje, džamijski bajraci i historijska vrata.
Image: Erzurum, madrasa dei minareti gemelli, 1253 ca., esterno 01.jpg — Francesco Bini, CC BY-SA 4.0
