Da, dijelovi Arabije (Arabistan) nekada su bili zeleni. Mundafan čuva dokaze o slatkovodnom jezeru okruženom otvorenim travnjacima na prostoru današnje pustinje. Istraživači povezuju nedavno proučeno kameno oruđe s vlažnim razdobljem prije oko 125.000 godina. Ipak, precizna starost tog oruđa ostaje sporna.
Najviše otkrivaju mali predmeti: kameni šiljci s tragovima životinjskog tkiva, biljne smole i vlakana. Ako pratite te tragove zajedno s jezerskim sedimentima i životinjskim fosilima, Mundafan postaje više od priče o promjenama klime. On pruža dokaze o izradi oruđa, lovačkoj opremi i ponavljanim aktivnostima uz slatku vodu.
Gdje se nalazi Mundafan?
Mundafan je drevna jezerska kotlina u saudijskoj regiji Nedžran (Necran), u jugozapadnom dijelu pustinje Rub el Hali (Rubülhali). Ova pustinja zauzima približno 650.000 kvadratnih kilometara na jugu Arabije. Prostire se kroz Saudijsku Arabiju (Suudi Arabistan), Oman (Umman), Ujedinjene Arapske Emirate (Birleşik Arap Emirlikleri) i Jemen (Yemen).
Lokalitet u središtu istraživanja iz 2026. godine zove se Uruq al-Julaybah, a naziv se bilježi i kao Uruq Aljelibah. Nalazi se na nekadašnjoj obali jezera Mundafan. Taj položaj povezuje arheološke nalaze s krajolikom čije su se vode, vegetacija i životinje izrazito razlikovale od današnjeg pustinjskog okruženja.
Prema objavi KAUST-a od 13. 11. 2026., istraživanje su zajednički proveli Saudijska komisija za baštinu, KAUST i Univerzitet Griffith. Njihov rad objedinio je arheološke predmete i dokaze o nekadašnjem okolišu iz bivše jezerske kotline.
Kako je pustinjska kotlina postala jezero?
Klimatske promjene povezane s promjenama Zemljine orbite pojačavale su monsunske padavine tokom pojedinih dijelova pleistocena i holocena. U Mundafanu su ti vlažniji uslovi omogućavali nastanak jezera. Kotlina zato bilježi ponavljana vlažna razdoblja, a ne jedan neprekinuti period zelenog krajolika.
Modeliranje reljefa na osnovu satelitskih podataka pokazuje da je drevno jezero Mundafan dostizalo površinu od oko 340 kvadratnih kilometara. Najveća dubina iznosila je približno 29 metara. Te procjene opisuju veliko jezero usred današnje pustinje.
Sedimenti, oblici reljefa i ostaci vodenih organizama upućuju na relativno stabilno slatkovodno jezero okruženo otvorenim travnjacima. Različite vrste dokaza podržavaju isto tumačenje nekadašnjeg okoliša. Zaključak o zelenijoj prošlosti Mundafana ne počiva samo na obrisima isušene kotline.
Razmislite o vodi koju svakodnevno koristite kao poveznici s ovim krajolikom. U Mundafanu je slatka voda bila dio okruženja u kojem su se ponavljale izrada oruđa i obrada životinja. Uz same kamene predmete, i voda je dio objašnjenja tih aktivnosti.
Koje su životinje živjele oko Mundafana?
Istraživači su dokumentovali više od 500 biljnih i životinjskih fosilnih primjeraka na više od 130 mjesta nalaza. Životinjski ostaci obuhvataju nilskog konja, izumrlog dugorogog bivola, devu, arapskog oriksa, gazelu i noja. Zajedno otkrivaju raznoliku životinjsku zajednicu oko kotline.
Fosili nilskog konja naročito su korisni za tumačenje tadašnjih vodenih uslova. Podržavaju zaključak o dubokoj vodi koja se zadržavala tokom barem nekih razdoblja. Učvršćuju rekonstrukciju jezera, ali ne dokazuju da su uslovi ostali jednaki kroz cijelu njegovu historiju.
Zaključak o travnjacima proizlazi iz šireg skupa dokaza o okolišu, uključujući sedimente i oblike reljefa. Fosili toj rekonstrukciji dodaju životinje. Kada ih posmatrate zajedno, ti tragovi smještaju arheološki materijal u okruženje slatke vode i travnjaka.
Šta kameno oruđe otkriva o životu uz jezero?
Na glavnom području istraživanja pronađeno je 5.511 kamenih artefakata dužih od dva centimetra. Istraživači su među njima prepoznali tehniku Levallois. Ona je podrazumijevala prethodnu pripremu kamene jezgre kako bi se usmjerilo odvajanje odbojaka.
Ta priprema je važna jer su nastali odbojci bili povezani s ranijim odlukama o oblikovanju jezgre. Skup nalaza iz Mundafana zato čuva dokaze o planiranom procesu izrade. Njegov značaj nadilazi sam broj sačuvanih predmeta.
Neki kameni komadi mogli su se ponovo sastaviti. Njihovi međusobni odnosi, zajedno s prostornim rasporedom nalaza, upućuju na ponavljanu izradu oruđa i obradu životinja duž obale. Istraživači su mogli ispitivati kako su komadi bili povezani, ali i kako je izgledalo pojedinačno oruđe.
Na nekim šiljcima pronađena su i oštećenja od udara te tragovi pričvršćivanja za dršku ili motku. Ta obilježja podržavaju tumačenje da su bili dijelovi lovačkog oružja sastavljenog od više materijala. Sačuvani kamen bio je samo jedna komponenta većeg predmeta.
Pokazuju li nalazi upotrebu otrovnog oružja?
Hemijski markeri na nekim šiljcima oružja povezani su s biljkom Acokanthera schimperi. Istraživači ih tumače kao moguće dokaze upotrebe biljnog otrova u lovu. Tvrdnja se odnosi na određene ostatke na određenim predmetima.
Drugi tragovi pomažu u utvrđivanju načina na koji su neki šiljci mogli služiti. Životinjsko tkivo nalazilo se blizu njihovih vrhova, dok su biljna smola i vlakna pronađeni oko donjih dijelova. Taj raspored podržava tumačenje prema kojem je jedan kraj dolazio u dodir sa životinjom, a na drugom su bili materijali za pričvršćivanje.
Moguća upotreba otrova ostaje zaključak koji zahtijeva više opreza. Koautor Chris Clarkson navodi da istraživanje nije moglo pokazati kako je pretpostavljeni otrov pripreman niti je li bio djelotvoran. Hemijski tragovi ne daju odgovor na ta zasebna pitanja.
Ako naiđete na opis ovih nalaza jednostavno kao otrovnog oružja, imajte na umu tu razliku. Oštećenja od udara i ostaci materijala za pričvršćivanje podržavaju tumačenje da je riječ o lovačkom oružju. Pretpostavka o upotrebi biljnog otrova zavisi od hemijskih dokaza i ostaje nesigurna.
Koliko je pouzdano datiranje na prije 125.000 godina?
Istraživački tim povezuje skup nalaza iz Uruq Aljelibaha s MIS 5e, fazom posljednjeg interglacijala prije oko 125.000 godina. Hronologija se prvenstveno oslanja na datiranje sedimenata optički stimuliranom luminescencijom.
Istraživači su provjeravali hronologiju sedimenata i pomoću fosilnih zuba nilskog konja. Koristili su kombinovano datiranje uranijskim nizovima i elektronskom spinskom rezonancijom. Time je u istraživanje kotline uvedena još jedna metoda datiranja.
Nezavisni arheolog Jeffrey Rose ukazuje na ograničenje pri primjeni te hronologije na oruđe. Artefakti su prikupljeni s površine, a nisu iskopani iz datiranih slojeva. On smatra da 125.000 godina zato može predstavljati samo njihovu najveću moguću starost.
Razlika se tiče toga šta je datirano i u kakvom su odnosu artefakti s tim materijalom. Tim povezuje skup nalaza s drevnom vlažnom fazom. Rose dovodi u pitanje da li ta povezanost utvrđuje starost samih površinskih nalaza.
Na lokalitetu Uruq Aljelibah nisu pronađeni ljudski fosili. Pripisivanje izrade oruđa vrsti Homo sapiens zato ne počiva na neposrednim dokazima u vidu ljudskih skeletnih ostataka s tog lokaliteta. Arheološko tumačenje ide dalje od sačuvanih ljudskih ostataka jer oni ondje nisu pronađeni.
Vremenska linija
- Prije oko 125.000 godina: U Mundafanu se nalazilo veliko slatkovodno jezero tokom vlažne faze MIS 5e, s kojom istraživački tim povezuje skup nalaza. Pripisivanje površinskog oruđa tom vremenu predmet je rasprave.
- Prije oko 100.000 i 80.000 godina: Ranija istraživanja Mundafana prepoznala su dodatne vlažne faze.
- Prije oko 10.500–6.000 godina: Pećinske tvorevine u Omanu bilježe vlažno razdoblje u kojem su monsunske padavine mogle dosezati jug Arabije.
- 2013: Studija o Mundafanu izvijestila je o vlažnim fazama prije oko 100.000 i 80.000 godina. Razmatrala je i dokaze iz omanskih pećinskih tvorevina o vlažnom razdoblju prije oko 10.500–6.000 godina.
- 13. 11. 2026.: KAUST je objavio prikaz novog arheološkog istraživanja i istraživanja nekadašnjeg okoliša.
Detalji koje nećete naći u vodičima
Više od 98 posto od ukupno 5.511 kamenih artefakata s glavnog područja istraživanja izrađeno je od kremena. Taj materijal izrazito dominira zbirkom. Njegov udio daje koristan dodatni podatak uz širi opis skupa kamenog oruđa.
Od 89 alatki odabranih za mikroskopsko i hemijsko ispitivanje, 75 je sačuvalo organske ostatke. Istraživanje ostataka zato je obuhvatilo jasno određen uzorak. Rezultate treba tumačiti uzimajući u obzir veličinu tog uzorka, umjesto da se automatski primjenjuju na svaki prikupljeni artefakt.
Mundafan čuva i znatno kasnije dokaze iz neolita. Tri artefakta od opsidijana imala su hemijski sastav koji odgovara izvoru Yafa’ u jemenskom gorju. Ti nalazi pripadaju drugom razdoblju u odnosu na skup povezan s MIS 5e.
Neolitski opsidijan upućuje na mreže kretanja koje su obuhvatale jemenske izvore udaljene približno 400–500 kilometara. U istoj kotlini istraživači zato mogu proučavati i drevne aktivnosti uz jezero i znatno kasnije veze preko velikih udaljenosti.
Često postavljana pitanja
Je li cijela Arabija istovremeno bila zelena?
Mundafan pokazuje zelenije uslove u jednoj određenoj kotlini tokom ponavljanih vlažnih faza. Njegovo slatkovodno jezero, travnjaci i fosili podržavaju tu regionalnu rekonstrukciju. Ne dokazuju da su na cijelom poluostrvu istovremeno vladali jednaki uslovi.
Je li Mundafan bio vlažan samo prije oko 125.000 godina?
Ne. Ranija istraživanja prepoznala su vlažne faze prije oko 100.000 i 80.000 godina. Studija iz 2013. godine razmatrala je i dokaze iz Omana o vlažnom razdoblju na jugu Arabije prije oko 10.500–6.000 godina.
Je li kameno oruđe sigurno staro 125.000 godina?
Istraživački tim povezuje ga s vlažnom fazom MIS 5e. Jeffrey Rose osporava sigurnost tog pripisivanja jer oruđe potiče s površine, a ne iz datiranih slojeva sedimenta.
Je li Homo sapiens u Mundafanu lovio otrovom?
Oba dijela tog tumačenja zahtijevaju oprez. Nema ljudskih fosila koji bi neposredno pokazali ko je izrađivao oruđe. Hemijski markeri upućuju na mogući biljni otrov, ali ne dokazuju kako je pripreman niti koliko je bio djelotvoran. Oštećenja od udara i ostaci materijala za pričvršćivanje podržavaju tumačenje nekih šiljaka kao dijelova lovačkog oružja.
Izvori
- Wikipedia — Rub‘ al Khali en.wikipedia.org
- Wikipedia — Mundafan en.wikipedia.org
- KAUST — Kada je saudijska pustinja bila zelena kaust.edu.sa
- Univerzitet Griffith, putem Phys.org — Hemijski tragovi mogućeg otrovnog oružja u Arabiji phys.org
- CENIEH — Dokazi o biljnom otrovu na lovačkom oružju iz Arabije starom 125.000 godina cenieh.es
- Crassard i saradnici — Istraživanje Mundafana, PLOS ONE, 2013 journals.plos.org
- Live Science — Komentari istraživača i nezavisna procjena kamenih šiljaka iz Mundafana livescience.com
FAQ
Je li Arabija nekada bila zelena?
Da. Mundafan čuva dokaze o slatkovodnom jezeru, okolnim travnjacima i velikim životinjama tokom ponavljanih vlažnih razdoblja na prostoru današnje pustinje.
Je li oruđe iz Mundafana sigurno staro 125.000 godina?
Istraživački tim povezuje ga s vlažnom fazom prije oko 125.000 godina. Nezavisni arheolog Jeffrey Rose dovodi tu povezanost u pitanje jer je oruđe prikupljeno s površine, a nije iskopano iz datiranih slojeva.
Jesu li ljudi u Mundafanu koristili otrovno oružje?
Hemijski markeri povezani s biljkom Acokanthera schimperi upućuju na mogući biljni otrov na nekim kamenim šiljcima. Dokazi ne utvrđuju kako je ta supstanca pripremana niti je li bila djelotvorna.
Jesu li izrađivači oruđa bili Homo sapiens?
Na lokalitetu Uruq Aljelibah nisu pronađeni ljudski fosili. Pripisivanje izrade oruđa vrsti Homo sapiens zato ostaje tumačenje bez neposrednih dokaza u vidu ljudskih skeletnih ostataka.
Image: Figure 5. General views of the Mundafan palaeolake.png — Rémy Crassard , Michael D. Petraglia, Nick A. Drake, , CC BY 4.0





