Deportacija meshetskih Turaka: progonstvo i povratak

Deportacija meshetskih Turaka počela je u novembru 1944. Pod Staljinovom vlašću porodice su odvedene iz svog zavičaja na jugozapadu Gruzije i prevezene u srednju Aziju. Njihov historijski zavičaj bila je Meshetija, uz granicu s Turskom. Poznati su i kao ahiskanski Turci.

Ako se s ovom historijom susretnete tokom putovanja po Turskoj, imajte na umu taj geografski okvir. Ahalcihe dio je priče koja povezuje Gruziju, Tursku i odredišta deportacije u srednjoj Aziji. Kasnije se dio zajednice preselio i u druga mjesta, uključujući Tursku. Povratak u prvobitni zavičaj ostao je zasebna borba.

Šta je bila deportacija meshetskih Turaka?

Deportacija je bila prisilno iseljavanje iz gruzijskih pograničnih okruga koje je provela država. Staljin je 31. 7. 1944. potpisao odluku Državnog komiteta odbrane br. 6279ss. Njome je naređena deportacija Turaka, Kurda i Hemšina iz tih područja. Odluka je, dakle, obuhvatila više grupa. Tu razliku treba imati na umu pri čitanju ukupnih brojeva deportovanih.

Sovjetski Narodni komesarijat unutrašnjih poslova izdao je 20. 9. 1944. naredbu br. 001176. Priloženim uputstvima uređeno je njeno provođenje. Porodice odvedene iz okoline Ahalcihea, Aspindze (Aspinza), Ahalkalakija i Bogdanovke poslane su teretnim vozovima u Uzbekistan, Kazahstan i Kirgistan.

U navedenim izvorima pojavljuju se dva datuma početka operacije. YTB obilježava 14. 11. 1944. Telegram koji je poslao Raphava, a objavio Institut za razvoj slobode informacija, navodi početak 15. 11. Raspon 14–15. 11. čuva tu razliku.

Ranija historija Ahalcihea također je uključivala promjenu vlasti. Prema historijskom prikazu YTB-a, Rusija je zauzela Ahalcihe 1828., a područje je 1829. prešlo pod rusku vlast. Deportacijom 1944. porodice su odvedene iz ovog historijskog zavičaja više od jednog vijeka kasnije.

Zašto su meshetski Turci deportovani?

Berija je iznio optužbe za špijunažu povezanu s Turskom. Historičar Pavel Polian osporava kolektivnu optužbu za izdaju. Ukazuje na približno 40.000 meshetskih Turaka koji su služili u sovjetskoj vojsci. Njihova vojna služba ključna je za njegovu kritiku opravdanja korištenog protiv zajednice.

Julskom odlukom naloženo je iseljavanje imenovanih grupa stanovništva iz pogranične oblasti. Kada se čita uz Polianovu ocjenu, ona pokazuje osnovni problem kolektivne optužbe: služba u sovjetskoj vojsci nije zaštitila zajednicu od deportacije. Odluka se primjenjivala na cijelo ciljano stanovništvo.

Koliko je ljudi deportovano, a koliko ih je umrlo?

Ukupni brojevi razlikuju se prema tome koje je stanovništvo obuhvaćeno i kada su podaci zabilježeni. IDFI navodi 91.095 osoba iz Berijinog zbirnog telegrama. Članak o deportaciji na Wikipediji na engleskom jeziku navodi raspon od 92.307 do 94.955 meshetskih Turaka. Imajte na umu različit obuhvat tih podataka kada ih čitate. Nemojte ih spajati u jedan ukupan broj.

Razlikuju se i procjene broja umrlih. Demograf Dalkhat Ediev procijenio je da je umrlo 12.589 meshetskih Turaka. Druge procjene navode od 30.000 do 50.000 umrlih. Nepotpune sovjetske evidencije bilježe 14.895 umrlih među svim grupama deportovanim iz te oblasti. Posljednji broj obuhvata šire stanovništvo, a ne samo meshetske Turke.

Uz ove brojeve mora stajati objašnjenje njihovog obuhvata. Procjena koja se odnosi na meshetske Turke i nepotpun administrativni zbir za više deportovanih grupa opisuju različito stanovništvo. Navođenje oba podatka bez tog objašnjenja zamaglilo bi šta svaki broj predstavlja.

Kako je izgledao svakodnevni život u progonstvu?

U progonstvu su meshetski Turci živjeli pod režimom posebnog naseljavanja. Morali su se javljati vlastima svake sedmice i nisu smjeli napuštati područja u kojima su bili naseljeni. Deportacija se tako nastavila kroz ograničenja kretanja i nakon završetka putovanja vozovima.

Zamislite običan odlazak iz mjesta u kojem živite. Pod režimom posebnog naseljavanja takvo kretanje bilo je ograničeno, a sedmično javljanje obavezno. To je veza između administrativnog jezika i svakodnevnog života. Režim je određivao kuda ljudi smiju ići i zahtijevao redovno javljanje vlastima.

Sovjetskim dekretom od 28. 4. 1956. ukinut je nadzor u okviru režima posebnog naseljavanja. Povratak u zavičaj nije dozvoljen. Ta je razlika ključna. Ukidanje jednog sistema ograničenja nije vratilo pristup mjestima iz kojih su porodice odvedene.

Drugim sovjetskim dekretom, od 30. 5. 1968., priznata je deportacija. U njemu je navedeno da su meshetski Turci pustili korijene u Kazahstanu i Uzbekistanu te je zatraženo da tamo ostanu. Službeno priznanje prisilnog iseljavanja ponovo nije donijelo dozvolu za povratak.

Hronologija

• 1829.: Ahalcihe je prešao pod rusku vlast.
• 31. 7. 1944.: Staljin je potpisao odluku kojom je naređena deportacija iz gruzijskih pograničnih okruga.
• 20. 9. 1944.: NKVD je izdao naredbu za provođenje deportacije.
• 14–15. 11. 1944.: Počela je masovna deportacija u srednju Aziju.
• 28. 4. 1956.: Ukinut je nadzor u okviru režima posebnog naseljavanja, bez dozvole za povratak.
• 30. 5. 1968.: Sovjetskim dekretom zatraženo je da deportovani ostanu u republikama u kojima žive.
• 1989.: Napadi u Fergani izazvali su novo masovno raseljavanje.
• 1999.: Gruzija je pri pristupanju Vijeću Evrope preuzela obaveze u vezi s povratkom.
• Februar 2004.: Počeo je američki program preseljenja za meshetske Turke u Krasnodaru koji su ispunjavali uslove.
• 18. 3. 2005.: Parlamentarna skupština Vijeća Evrope usvojila je rezoluciju o meshetskim Turcima.
• 11. 7. 2007.: Gruzija je usvojila zakon o povratku.
• 1. 1. 2010.: Istekao je rok za podnošenje zahtjeva za status povratnika.
• 2019.: YTB je pokrenuo projekt usmene historije u kojem su zabilježena svjedočenja o deportaciji.

Zašto se raseljavanje nastavilo nakon 1989.?

Napadi i nemiri u Fergani 1989. prisilili su zajednicu na novo veliko raseljavanje. Prema Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope, više od 70.000 meshetskih Turaka napustilo je Uzbekistan. Raselili su se po sedam sovjetskih republika. Mjesta progonstva postala su polazišta novog raseljavanja.

U Krasnodaru je raspad Sovjetskog Saveza donio dodatni problem. U rezoluciji Skupštine od 18. 3. 2005. navedeno je da su tamošnji meshetski Turci praktično postali osobe bez državljanstva jer nisu bili priznati kao državljani. Uskraćivanje registracije boravka i državljanstva lišilo ih je osnovnih građanskih, političkih, ekonomskih i socijalnih prava.

Američki program preseljenja počeo je u februaru 2004. Bio je namijenjen podnosiocima zahtjeva koji su ispunjavali uslove, a živjeli su bez pravnog statusa u Krasnodaru. Prva grupa meshetskih Turaka primljena tokom fiskalne 2004. godine imala je 85 osoba. Preseljenje je nudilo drugo odredište od zavičaja kojem je težio pokret za povratak.

Šta se dogodilo s borbom za povratak u Gruziju?

Kada je 1999. pristupila Vijeću Evrope, Gruzija se obavezala da će u roku od dvije godine uspostaviti pravni okvir za povratak. Obećala je da će proces započeti u roku od tri godine i završiti ga u roku od dvanaest godina. Tim obavezama postavljeni su rokovi za rješavanje pitanja povratka.

Gruzija je 11. 7. 2007. usvojila zakon o povratku osoba koje je Sovjetski Savez prisilno deportovao tokom 1940-ih. Rok za podnošenje zahtjeva bio je 1. 1. 2010. Do tog datuma podnesen je 5.841 zahtjev.

Podaci o kasnijim odlukama o statusu pokazuju zašto su pravne kategorije važne. Prema informacijama Svjetskog saveza ahiskanskih Turaka koje je naveo komesar Vijeća Evrope, do 6. 10. 2013. status povratnika dobile su 1.174 osobe. Državljanstvo je dobilo samo sedam osoba. Broj osoba sa statusom povratnika ne možete tumačiti kao broj novih državljana.

Povratak je postao i tema terenskog istraživanja. Studija Serhata Keskina iz 2019., izrađena na Bliskoistočnom tehničkom univerzitetu, zasnivala se na intervjuima i terenskom radu iz 2015–2016. Obuhvatila je šest naselja u Azerbejdžanu i Gruziji. Kroz ta mjesta istražen je proces repatrijacije.

Detalji koje nećete naći u turističkim vodičima

IDFI-jeva analiza dokumenata o deportaciji bilježi angažovanje 900 kamiona Studebaker. Prijevoz je, dakle, uključivao cestovna vozila, kao i teretne vozove kojima su deportovane porodice odvedene u srednju Aziju.

Uputstva iz 1944. dozvoljavala su svakoj porodici da ponese do 1.500 kilograma kućnih stvari i poljoprivredne imovine. To je bila pismena dozvola. Ona govori šta su uputstva dopuštala, ali ne utvrđuje koliko je svaka porodica zaista uspjela ponijeti.

IDFI također navodi da su neki doušnici, čiji su izvještaji razmatrani prije operacije, i sami postali žrtve deportacije. Njihovo uključivanje daje konkretan detalj o radu aparata koji je prethodio prisilnom iseljavanju.

Jezik je kasnije postao prepreka u procesu povratka. U izvještaju Vijeća Evrope iz 2014. zabilježeno je da su se zahtjevi mogli podnositi samo na gruzijskom ili engleskom jeziku. Taj uslov označen je kao velika prepreka za većinu podnosilaca zahtjeva.

YTB-ov projekt usmene historije, pokrenut 2019., prikupio je intervjue sa 75 svjedoka u pet zemalja. Prikupljeno je približno 300 sati videosnimaka. Ta svjedočenja dopunjuju dekrete, telegrame i kasnije pravne dokumente koji bilježe deportaciju i njene posljedice.

Kako je ova historija povezana s Turskom?

Historijski zavičaj nalazi se uz tursku granicu, a kasnija naseljavanja dovela su meshetske Turke i u samu Tursku. Agencija Anadolu izvijestila je 2025. da su ljudi dovedeni iz Ukrajine naseljeni u Üzümlüu u Erzincanu i Ahlatu u Bitlisu. Ta odredišta pripadaju kasnijoj historiji kretanja zajednice.

Ako posjećujete Tursku, ovi nazivi mjesta povezuju deportaciju iz 1944. s kasnijim raseljavanjem. Üzümlü i Ahlat navedeni su u izvještaju iz 2025. kao odredišta naseljavanja. Meshetija je ostala historijski zavičaj u središtu borbe za povratak.

Često postavljana pitanja

Kuda su deportovane porodice odvedene 1944.?

Porodice odvedene iz okoline Ahalcihea, Aspindze, Ahalkalakija i Bogdanovke prevezene su teretnim vozovima u Uzbekistan, Kazahstan i Kirgistan.

Jesu li ograničenja ukinuta 1956.?

Dekretom od 28. 4. 1956. ukinut je nadzor u okviru režima posebnog naseljavanja. Nije dozvoljen povratak u zavičaj.

Zašto je 1989. važna?

Nakon napada i nemira u Fergani više od 70.000 meshetskih Turaka napustilo je Uzbekistan. Prema Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope, raselili su se po sedam sovjetskih republika.

Jesu li status povratnika i državljanstvo bili isto?

To su bili odvojeni ishodi. Podaci koje je navelo Vijeće Evrope bilježe 1.174 osobe koje su do 6. 10. 2013. dobile status povratnika, naspram sedam osoba koje su dobile državljanstvo.

Izvori

1. Wikipedia — Deportacija meshetskih Turaka en.wikipedia.org
2. YTB — Deportacija iz Ahiske 1944.: posljednji svjedoci ytb.gov.tr
3. Institut za razvoj slobode informacija — Službeni dokumenti iz 1944. o preseljavanju manjina iz Gruzije idfi.ge
4. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope — Rezolucija 1428 (2005) assembly.coe.int
5. Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država — Prijedlog prijema izbjeglica za fiskalnu 2006. godinu 2001-2009.state.gov
6. Komesar Vijeća Evrope za ljudska prava — CommDH(2014)9 rm.coe.int
7. Serhat Keskin, Bliskoistočni tehnički univerzitet — Proces repatrijacije meshetskih/ahiskanskih Turaka u njihov zavičaj u Gruziji open.metu.edu.tr
8. Agencija Anadolu — 81. godišnjica deportacije ahiskanskih Turaka aa.com.tr

FAQ

Image: Численность “спецпоселенцев”-турок-месхетинцев по областям республик Средней Азии и Казахской ССР на 1 января 1953 г.png — Ренат Темиргалеев, CC BY-SA 4.0