Filipinsko-američki rat (turski: Filipin-Amerikan Savaşı) počeo je jer su filipinski revolucionari željeli nezavisnost, dok su Sjedinjene Američke Države polagale pravo na suverenitet nad ostrvima nakon Pariškog sporazuma iz 1898. godine. Tim sporazumom Filipini su prešli iz španske pod američku vlast, bez učešća filipinskih nacionalista u pregovorima. Ti suprotstavljeni zahtjevi prerasli su u otvoreni rat 4. 2. 1899.
Ključno je pitanje kako je revolucija protiv Španije postala rat protiv Sjedinjenih Američkih Država. Ako pratite događaje od Filipinske revolucije 1896. do borbi 1899. godine, lakše ćete razumjeti sukob. Nezavisnost je bila proglašena, republika uspostavljena, a američka vlast širila se nad istim ostrvima.
Kako je borba protiv španske vlasti postala sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama?
Filipinska revolucija protiv španske kolonijalne vlasti počela je 1896. godine. Dakle, prethodila je američkoj vojnoj intervenciji 1898. godine. Filipinski revolucionari već su se borili za ukidanje kolonijalne vlasti prije nego što su se američke snage uključile u sukob.
Američka flota pod komandom komodora Georgea Deweyja porazila je špansku flotu u Manilskom zaljevu 1. 5. 1898. Ta pobjeda otvorila je put američkoj vojnoj intervenciji na Filipinima. Oslabila je špansku moć, ali nije riješila pitanje ko će poslije vladati ostrvima.
Emilio Aguinaldo proglasio je nezavisnost od Španije u Kawitu, u Caviteu, 12. 6. 1898. Podigao je i filipinsku zastavu. Za filipinske nacionaliste cilj borbe protiv Španije bila je nezavisnost, a ne prelazak pod drugog kolonijalnog vladara.
Ni Španija ni Sjedinjene Američke Države nisu priznale to proglašenje. Neslaganje se zato odnosilo na sam suverenitet. Filipinski nacionalisti tvrdili su da brane svoju nezavisnost. Sjedinjene Američke Države smatrale su sukob koji je uslijedio pobunom protiv američke vlasti.
Kako je Pariški sporazum iz 1898. utjecao na filipinska očekivanja nezavisnosti?
Pariškim sporazumom, potpisanim 10. 12. 1898., Filipini su prešli iz španske pod američku vlast. Sjedinjene Američke Države platile su Španiji 20 miliona dolara za taj prijenos. Sporazum je predviđao američki suverenitet nad ostrvima na kojima su filipinski revolucionari već proglasili nezavisnost.
Filipinski nacionalisti bili su isključeni iz pregovora o budućnosti ostrva. Njihov zahtjev za nezavisnošću nije odredio ishod dogovora. Ako razdvojite proglašenje nezavisnosti iz 6. mjeseca od sporazuma iz 12. mjeseca, jasno ćete vidjeti suprotstavljene zahtjeve: filipinsku nezavisnost s jedne strane i prijenos kolonijalnog suvereniteta s druge.
Predsjednik William McKinley objavio je američku kolonijalnu politiku proglasom o „dobronamjernoj asimilaciji“ 21. 12. 1898. Proglas je uslijedio nakon sporazuma, u istom mjesecu. Američka politika dobijala je svoj oblik dok su filipinski vođe nastavili graditi vlastitu republiku.
Aneksija je podijelila mišljenja i u Sjedinjenim Američkim Državama. Njene pristalice isticale su pristup azijskoj trgovini. Tvrdile su da Filipinci ne mogu sami sobom upravljati i strahovale da bi Njemačka ili Japan mogli zauzeti ostrva. To su bili argumenti kojima se opravdavala aneksija, uključujući tvrdnju o sposobnosti Filipinaca za samoupravu.
Američki antiimperijalisti protivili su se preuzimanju Filipina. Tvrdili su da Sjedinjene Američke Države, i same nekadašnja kolonija, nemaju pravo uzeti Filipine kao ratni plijen. Spor oko američke vlasti zato je postojao i unutar Sjedinjenih Američkih Država, kao i između američkih vlasti i filipinskih nacionalista.
Kako su počele borbe 1899. i kakva je bila uloga Emilija Aguinalda?
Prva Filipinska Republika formalno je uspostavljena u Malolosu 23. 1. 1899. Otvoreni rat uslijedio je manje od dvije sedmice kasnije. Uspostavljanjem republike filipinski projekt nezavisnosti dobio je državni oblik, uporedo s američkim zahtjevom za suverenitetom, prije početka borbi.
Američki vojnik William W. Grayson otvorio je vatru na filipinske vojnike u Manili uvečer 4. 2. 1899. Taj susret označio je početak otvorenog rata između dvije strane. Pucnjava je bila neposredni povod u širem sukobu oko toga ko će vladati Filipinima.
Važan je i redoslijed događaja. Borbe su počele dva dana prije nego što je Senat Sjedinjenih Američkih Država ratificirao Pariški sporazum 6. 2. 1899. Oružani sukob već je bio počeo kada je Senat odobrio sporazum kojim su ostrva prešla pod američku vlast.
Aguinaldove snage vodile su konvencionalni rat od 2. do 11. mjeseca 1899. godine. Suočavale su se s bolje obučenim i opremljenim američkim trupama. Aguinaldo je kasnije naredio prelazak na gerilsko ratovanje jer su američki vojni uspjesi sve više otežavali konvencionalnu borbu.
Hronologija
- 1896: Počela je Filipinska revolucija protiv španske kolonijalne vlasti.
- 1. 5. 1898.: Deweyjeva flota porazila je špansku flotu u Manilskom zaljevu.
- 12. 6. 1898.: Aguinaldo je proglasio nezavisnost u Kawitu.
- 13. 8. 1898.: Manila pod španskom vlašću predala se američkim snagama.
- 10. 12. 1898.: Pariškim sporazumom Filipini su prešli pod američku vlast.
- 21. 12. 1898.: McKinley je izdao proglas o „dobronamjernoj asimilaciji“.
- 23. 1. 1899.: Prva Filipinska Republika formalno je uspostavljena u Malolosu.
- 4. 2. 1899.: Susret u Manili označio je početak otvorenog rata.
- 6. 2. 1899.: Senat Sjedinjenih Američkih Država ratificirao je Pariški sporazum.
- 11. mjesec 1899.: Aguinaldo je naredio prelazak na gerilsko ratovanje.
- 23. 3. 1901.: Aguinaldo je zarobljen u Palananu.
- 16. 4. 1902.: Miguel Malvar predao se u Batangasu.
- 4. 7. 1902.: Službeni datum završetka Filipinsko-američkog rata.
- 1902–1906: Macario Sakay nastavio je otpor na jugu Luzona.
- 1903: Zakon je ovlastio pokrajinske guvernere da stanovništvo prisilno okupljaju u određenim područjima.
- 1913: Prikaz NCCA-e prati uspostavljanje američke kontrole na Mindanau i Suluu do ove godine.
- 1946: Sjedinjene Američke Države priznale su nezavisnost Filipina Manilskim sporazumom.
Zašto je konvencionalni rat prerastao u gerilski otpor?
Američka vojna prednost nije se svodila samo na obuku i opremu. Američke snage redovno su dobijale zalihe i kontrolirale vodene puteve. Filipinske snage istovremeno su patile od hroničnog nedostatka oružja i municije. Takvi uslovi ograničavali su njihovu sposobnost da nastave konvencionalni rat.
Aguinaldo je u 11. mjesecu 1899. naredio svojim trupama da pređu na gerilsko ratovanje kao odgovor na američke vojne uspjehe. Time se promijenio oblik otpora. Borba za nezavisnost nastavljena je iako njene snage više nisu vodile istu konvencionalnu kampanju.
Ni odnos Filipinaca prema američkoj vlasti nije bio jedinstven. Do kraja 1900. godine dio bogate i obrazovane elite u Manili prihvatio je američku upravu i politički se organizirao oko stranke Partido Federal. Oružani otpor i političko prihvatanje nove vlasti postojali su u isto vrijeme.
Aguinaldo je zarobljen u Palananu, u Isabeli, 23. 3. 1901. Zakleo se na vjernost Sjedinjenim Američkim Državama 1. 4. Njegovo zarobljavanje nije okončalo sav otpor: komandanti, među kojima je bio Miguel Malvar, nastavili su borbu.
Kako su nasilje, raseljavanje, glad i bolesti pogađali civile?
Američke trupe spaljivale su pojedina sela, prisilno okupljale civile u određenim područjima i mučile ljude osumnjičene da su gerilci. Tim postupcima rat je zahvatio civilna naselja. Raseljavanje i prisila bili su dio sukoba, uz bitke između oružanih snaga.
Filipinski borci također su mučili zarobljene vojnike. Zastrašivali su civile koji su sarađivali s američkim snagama. Civili su zato doživljavali nasilje i zbog sumnje u gerilsku aktivnost i zbog saradnje s američkim vlastima.
Prisilno okupljanje stanovništva ograničavalo je svakodnevno kretanje. U područjima koja je američka vojska nazivala zaštitnim zonama, seljani su zadržavani unutar određenih granica. Ulazak i izlazak bili su strogo kontrolirani. Razmislite o svakodnevnoj slobodi da izađete iz kuće i vratite se: ako ste živjeli unutar takvih granica, vaše kretanje podlijegalo je vojnoj kontroli.
Civili su umirali i od kolere i malarije te od nestašice hrane pogoršane katastrofama u poljoprivredi. Civilni gubici ne mogu se razumjeti samo kroz smrti na bojištu. Bolesti i glad činile su velik dio stradanja povezanog s ratom.
Ured historičara Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država procjenjuje da je poginulo više od 4.200 američkih vojnika i više od 20.000 filipinskih boraca. Navodi i procjenu od oko 200.000 filipinskih civila umrlih od nasilja, gladi ili bolesti. Historijski prikaz Predstavničkog doma donosi drugačiju procjenu ukupnih gubitaka: približno 300.000 Filipinaca i 6.000 Amerikanaca. To pokazuje da se procjene broja žrtava razlikuju.
Pojedinosti koje nećete naći u vodičima
Aguinaldo se vratio iz progonstva u Hong Kongu 19. 5. 1898., na američkom brodu iz sastava Deweyjeve flote. Taj povratak prethodio je njegovom proglašenju nezavisnosti u 6. mjesecu. Nakon američke pomoći pri njegovom povratku uslijedio je sukob oko suvereniteta.
I predaja Manile otkriva suprotstavljene pozicije. Španske vlasti predale su grad američkim snagama 13. 8. 1898., a ne filipinskim revolucionarima. NCCA opisuje prethodni okršaj kao insceniranu bitku.
Prisilno okupljanje stanovništva nastavilo se i nakon službenog završetka rata. Zakon koji je Filipinska komisija donijela 1903. godine dao je pokrajinskim guvernerima ovlast da određene grupe stanovništva prisile na okupljanje u područjima koncentracije. Ta ovlast primjenjivala se i nakon proglašenja završetka rata.
Kako se proglašeni završetak rata 1902. razlikovao od nastavka otpora?
Miguel Malvar predao se u Batangasu 16. 4. 1902. Službeni završetak Filipinsko-američkog rata uslijedio je 4. 7. 1902. Taj datum označava proglašeni kraj, ali ne i završetak svake oružane borbe protiv američke vlasti.
Gerilci Macarija Sakaya nastavili su borbu u planinama južnog Luzona između 1902. i 1906. godine. NCCA obrađuje uspostavljanje američke kontrole na Mindanau i Suluu kao zaseban proces koji je trajao do 1913. godine. Ti regionalni sukobi nastavili su se i nakon službenog završetka rata.
Ni proglašenje iz 1902. nije donijelo priznatu nezavisnost Filipina. Sjedinjene Američke Države priznale su nezavisnost Manilskim sporazumom 1946. godine. Zato trebate razlikovati tri stvari: proglašeni završetak rata, nastavak otpora u pojedinim područjima i kasnije priznanje nezavisnosti.
Često postavljana pitanja
Je li Filipinska revolucija već trajala prije američke intervencije?
Jeste. Revolucija protiv Španije počela je 1896. godine. Američka vojna intervencija uslijedila je 1898. godine, uključujući Deweyjevu pobjedu u Manilskom zaljevu 1. 5.
Je li Pariški sporazum priznao nezavisnost Filipina?
Nije. Sporazumom su ostrva prešla iz španske pod američku vlast za 20 miliona dolara. Filipinski nacionalisti bili su isključeni iz pregovora.
Šta je neposredno pokrenulo otvoreni rat?
Američki vojnik William W. Grayson otvorio je vatru na filipinske vojnike u Manili uvečer 4. 2. 1899. Taj susret označio je početak otvorenog rata u okolnostima suprotstavljenih zahtjeva za suverenitetom.
Je li otpor prestao nakon Aguinaldovog zarobljavanja?
Nije. Aguinaldo je zarobljen u 3. mjesecu 1901., ali je Malvar nastavio borbu do 4. mjeseca 1902. godine. Sakayev otpor na jugu Luzona trajao je između 1902. i 1906. godine.
Izvori
- Predstavnički dom Sjedinjenih Američkih Država — Filipini, 1898–1946 history.house.gov
- NCCA — Bernardita Reyes Churchill, Filipinsko-američki rat (1899–1902) ncca.gov.ph
- Kongresna biblioteka — Pariški sporazum iz 1898 guides.loc.gov
- Kongresna biblioteka — Filipinska revolucija loc.gov
- Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, Ured historičara — Filipinsko-američki rat, 1899–1902 history.state.gov
- Univerzitet Monash — Christina Twomey, Rekoncentracija i sistem logora research.monash.edu
- Wikipedija na engleskom jeziku — Filipinsko-američki rat en.wikipedia.org
- Wikipedija na turskom jeziku — Filipin-Amerikan Savaşı tr.wikipedia.org
FAQ
Zašto je počeo Filipinsko-američki rat?
Filipinski revolucionari tražili su nezavisnost, ali su Sjedinjene Američke Države polagale pravo na suverenitet na osnovu Pariškog sporazuma iz 1898. godine. Ti suprotstavljeni zahtjevi prerasli su u otvoreni rat 4. 2. 1899.
Je li Pariški sporazum priznao nezavisnost Filipina?
Nije. Sporazumom su Filipini prešli iz španske pod američku vlast za 20 miliona dolara. Filipinski nacionalisti bili su isključeni iz pregovora.
Zašto je Aguinaldo prešao na gerilsko ratovanje?
Američke snage bile su bolje obučene, opremljene i snabdjevene. Filipinske snage suočavale su se s hroničnim nedostatkom oružja i municije, pa je Aguinaldo u 11. mjesecu 1899. naredio prelazak na gerilsko ratovanje.
Jesu li Filipini postali nezavisni 1902. godine?
Nisu. Rat je službeno proglašen završenim 4. 7. 1902., ali se otpor nastavio u pojedinim područjima. Sjedinjene Američke Države priznale su nezavisnost Filipina Manilskim sporazumom 1946. godine.
Image: Filipino casualties on the first day of war.jpg — This file is a work of a U.S. Army soldier or employee, take, Public domain
