Zgrada lobanja na nalazištu Çayönü bila je neolitska kuća mrtvih. Služila je za primarne i sekundarne ukope, a povezuje se i s pripremom ljudskih tijela nakon smrti. U njoj su se nalazili ostaci stotina ljudi. Predloženo je i tumačenje o žrtvovanju ljudi. Međutim, osporena utvrđivanja porijekla krvi i tragovi rezanja koji odgovaraju postupcima nakon smrti ne potvrđuju žrtvovanje kao dokazanu praksu.
Najvažniji trag pruža spoj sakupljenih lobanja, fragmentiranih skeleta i potpunih ostataka. Ako pratite te različite vrste dokaza, lakše ćete razumjeti namjenu zgrade. Promjene njenih prostorija, grobni nalazi i kosti s tragovima rezanja pokazuju zašto tvrdnju o žrtvovanju treba pažljivo razmotriti.
Šta je bila Zgrada lobanja na nalazištu Çayönü?
Arheološki lokalitet Çayönü (turski: Çayönü Höyüğü) nalazi se oko sedam kilometara jugozapadno od Erganija, u Diyarbakıru. Smješten je blizu sela Sesverenpınar i sjeverno od Boğazçaya. Iskopavanja su počela 1964. zajedničkim radom Roberta Braidwooda i Halet Çambel. Izvještaj Linde i Roberta Braidwooda za 1984–1985. navodi da su prvi tragovi Zgrade lobanja otkriveni tokom sezone iskopavanja 1981.
Sažetak Yasemin Yılmaz, Aslı Erim Özdoğan i Françoise Le Mort za Svjetski kongres o neolitu 2024. opisuje je kao kuću mrtvih iz pretkeramičkog neolita. Taj opis zasniva se na grobnim nalazima. Ljudske kosti pronađene su u kontekstima i primarnih i sekundarnih ukopa.
Isti sažetak razlikuje dvije građevine podignute jednu iznad druge. Donja građevina, BM 1, imala je ovalnu osnovu. Kasnija građevina iznad nje, BM 2, bila je pravougaona. U građevini BM 1 jame ispod ožbukanog poda sadržavale su ostatke više osoba. U građevini BM 2 ostaci više osoba nalazili su se u pravougaonim komorama i jamama.
Izvještaj za 1984–1985. opisuje veliku južnu prednju prostoriju i tri manje stražnje prostorije na sjeveru. U dvije stražnje prostorije pronađeno je više od četrdeset spaljenih i polomljenih svodova lobanja. Jame ispod podova prostorija sadržavale su fragmentirane skelete. Ti nalazi neposredno povezuju arhitekturu s postupanjem s ljudskim ostacima i njihovim čuvanjem.
Jesu li na nalazištu Çayönü žrtvovani ljudi?
Žrtvovanje ljudi jedno je od tumačenja pojedinih dokaza iz Zgrade lobanja. Važan argument odnosi se na veliku kamenu ploču južno od zgrade i jedan nož. Tvrdnje da se na tim predmetima nalazila ljudska i životinjska krv poslužile su kao podrška tumačenju o žrtvovanju.
Thomas H. Loy i Andrée R. Wood istraživali su ostatke krvi na nalazištu Çayönü između 1984. i 1987. Rezultate su objavili u časopisu Journal of Field Archaeology 1989. Naveli su da su u ostacima iz Zgrade lobanja prepoznali krv ljudi, divljih goveda, ovaca i koza.
Prema njihovom opisu postupka, za početno ispitivanje prisustva hemoglobina koristili su Labstix. Vrstu su određivali kristalizacijom hemoglobina, a za laboratorijsku potvrdu koristili su imunološke metode. Ti tehnički detalji važni su zato što argument o žrtvovanju dijelom zavisi od pouzdanosti utvrđivanja porijekla krvi.
Lichter u svojoj procjeni iz 2016. navodi da su Smith i Wilson u radu iz 2001. odbacili metodu korištenu za utvrđivanje porijekla ostataka krvi iz Çayönüa. Nalaz navodne ljudske krvi zato ne može biti neupitna osnova za tvrdnju o žrtvovanju. Trebate razlikovati prvobitno utvrđivanje porijekla krvi od kasnije kritike primijenjene metode.
Čak su i Loy i Wood u sažetku iz 1989. predložili obrednu ili pogrebnu namjenu koja je ostala nerazjašnjena. Spomenuli su više od devedeset lobanja, uz potpune i fragmentirane skelete. Opis u prvobitnoj publikaciji zato je bio oprezniji od kategorične tvrdnje da je zgrada služila za žrtvovanje ljudi.
Procjena iskopavanja iz 1987. također se protivila tumačenju građevine isključivo kao mjesta na kojem su ljudi žrtvovani. Prepoznala je više namjena, uključujući pripremu ostataka za sekundarni ukop. Prisustvo i potpunih i fragmentiranih skeleta bilo je ključno za tu procjenu.
Zašto su na nalazištu Çayönü sakupljane lobanje?
Lobanje su bile dio šireg postupanja s mrtvima koje je obuhvatalo i druge skeletne ostatke. Karina Croucher u procjeni iz 2010. opisuje ljudske ostatke čije kosti više nisu bile povezane u zglobovima i fragmentirane ostatke približno 450 osoba. Naziv Zgrada lobanja zato ne treba zasjeniti ostali sadržaj građevine.
Croucher opisuje više od devedeset lobanja u zapadnom podrumu. Pripadale su ženama i muškarcima u dobi od osamnaest do pedeset godina. Lobanje su bile postavljene u redove u pravcu sjever–jug, s licima okrenutim prema istoku ili zapadu. Njihov raspored svjedoči o namjernom postavljanju unutar tog nalaza.
Croucher je razmatrala i različita objašnjenja za to čiji su ostaci dospijevali u zgradu. Jedna mogućnost bila je pripadnost odabranoj grupi. Druge su bile vrijeme smrti ili okolnosti u kojima je osoba umrla. To ostaju tumačenja o tome čiji su ostaci uključivani u ukope. Nisu dokazano objašnjenje vjerskog značenja sakupljanja lobanja.
Zato možete razdvojiti dva pitanja: šta su ljudi radili s lobanjama i šta im je taj postupak značio. Zapadni podrum pruža konkretne dokaze o raspoređivanju i čuvanju lobanja. Mogućnosti koje je iznijela Croucher pokazuju zašto sam raspored ne može potvrditi jedno pravilo koje je određivalo čiji će ostaci biti uključeni.
Dokazi o sekundarnim ukopima na nalazištu Çayönü
Kongresni sažetak iz 2024. izričito navodi kontekste i primarnih i sekundarnih ukopa u Zgradi lobanja. Croucher tome dodaje opis velike količine ostataka čije kosti više nisu bile povezane u zglobovima i fragmentiranih ostataka. Zajedno, ti nalazi smještaju lobanje u širi slijed ukopavanja i postupanja s tijelima.
Analiza jame BM 2-129 koju je provela Françoise Le Mort pruža konkretnije dokaze. Jama je sadržavala ostatke petnaest osoba: najmanje šest odraslih i devetero djece ili adolescenata. Kod tri osobe pronađeni su tragovi oruđa za rezanje na prvom ili drugom vratnom pršljenu, atlasu ili axisu. Le Mort je procijenila da ti tragovi odgovaraju odvajanju glave od tijela nakon smrti.
Le Mort je u toj jami prepoznala i rezove na fragmentima lobanja najmanje dvije odrasle osobe. Predložila je da bi mogli biti povezani s uklanjanjem mekog tkiva s lobanje. To tumačenje odnosi se na pripremu ostataka nakon smrti. Ono ne određuje te rezove kao dokaz postupka kojim su te osobe usmrćene.
Vezu sa svakodnevnim razumijevanjem smrti možete pronaći u razlici između nečije smrti i kasnijeg postupanja s posmrtnim ostacima. Na nalazištu Çayönü tumačenje Le Mort smješta određene postupke rezanja nakon smrti. Ti tragovi zato mogu pomoći u objašnjenju pogrebnih postupaka, a da ne potvrđuju ubijanje radi žrtvovanja.
Pogrebna praksa promijenila se i nakon prestanka upotrebe zgrade. Lichter navodi da su sekundarne ukope zamijenili primarni ukopi u zgrčenim položajima ispod podova kuća s ćelijskom osnovom. Tu promjenu smješta nakon prestanka upotrebe Zgrade lobanja, na kraju faze građevina s kamenim popločanjem.
Hronologija
- PPNA / rani PPNB: Prema kongresnom sažetku iz 2024., upotreba je počela tokom faza građevina s rešetkastom osnovom i građevina s kanalima.
- Kraj srednjeg PPNB-a: Zgrada je napuštena na kraju faze građevina s kamenim popločanjem.
- 1964: Robert Braidwood i Halet Çambel započeli su iskopavanja na nalazištu Çayönü.
- 1981: Prema izvještaju Linde i Roberta Braidwooda, pojavili su se prvi tragovi Zgrade lobanja.
- 1984–1987: Loy i Wood istraživali su ostatke krvi.
- 1985: Posljednja faza preuređenja rastavljena je i prenesena u Muzej u Diyarbakıru.
- 1988: Özbekov izvještaj zabilježio je te godine ostatke 148 osoba iz Zgrade lobanja.
- 1989: Loy i Wood objavili su analizu ostataka krvi.
- 1990: Prenesena arhitektonska faza rekonstruirana je radi izlaganja.
- 2024: Yılmaz, Erim Özdoğan i Le Mort predstavile su istraživanje koje obuhvata više od 100.000 ljudskih kostiju.
Pojedinosti koje nećete naći u vodičima
Studija iz 2024. uporedila je težinu kostiju prema anatomskim regijama na više od 100.000 ljudskih kostiju. Njen obim proširuje raspravu izvan samih lobanja. Proučeni materijal obuhvata širi skup ljudskih skeletnih ostataka iz zgrade.
Izvještaj Metina Özbeka o iskopavanjima 1988. zabilježio je te godine 157 osoba. Od toga je 148 potjecalo iz Zgrade lobanja, a devet iz drugih prostora. Njegov prikaz opisuje i četiri podruma izgrađena od velikih kamenih blokova u fazi zgrade koja je tada istraživana.
I arhitektura ima svoju historiju premještanja. Posljednja faza preuređenja rastavljena je 1985. i prenesena u Muzej u Diyarbakıru. Rekonstruirana je radi izlaganja 1990. Radilo se o određenoj arhitektonskoj fazi zgrade koja se tokom vremena mijenjala.
Izvještaj o konzervaciji iz 1991. opisuje raniju fazu ostavljenu na mjestu iskopavanja. Obuhvatala je podrumske prostore korištene za čuvanje skeleta. Nakon uklanjanja zaštitne zemlje, ti prostori otkriveni su samo onoliko koliko je bilo potrebno da se pokaže njihova dubina. Ako posjećujete nalazište, ta historija konzervacije pomaže vam da razumijete odnos između iskopanih ostataka i prenesene arhitekture.
Često postavljana pitanja
Je li Zgrada lobanja služila samo za lobanje?
Ne. Istraživači su, uz lobanje, zabilježili potpune i fragmentirane skelete. Kongresni sažetak iz 2024. navodi kontekste i primarnih i sekundarnih ukopa, dok Croucher opisuje ostatke približno 450 osoba.
Dokazuju li tragovi rezanja žrtvovanje ljudi?
Ne. Le Mort je tragove na gornjim vratnim pršljenovima tri osobe iz jame BM 2-129 protumačila kao tragove koji odgovaraju odvajanju glave nakon smrti. Rezovi na fragmentima lobanja najmanje dvije odrasle osobe mogli bi biti povezani s uklanjanjem mekog tkiva.
Jesu li sve sakupljene lobanje pripadale muškarcima?
Ne. Croucher u prikazu zapadnog podruma navodi lobanje žena i muškaraca u dobi od osamnaest do pedeset godina. Tamo je više od devedeset lobanja bilo raspoređeno u redove.
Koje je objašnjenje namjene zgrade najbolje potkrijepljeno?
Kongresni sažetak iz 2024. opisuje kuću mrtvih. Grobni nalazi, sakupljene lobanje i dokazi koji odgovaraju pripremi tijela nakon smrti podržavaju to tumačenje. Spor oko utvrđivanja porijekla krvi sprečava da se tvrdnja o žrtvovanju na toj osnovi smatra dokazanom.
Izvori
- Orijentalni institut — Godišnji izvještaj za 1984–1985 isac.uchicago.edu
- Yasemin Yılmaz, Aslı Erim Özdoğan i Françoise Le Mort — Tiha kuća: Zgrada lobanja, Svjetski kongres o neolitu 2024 worldneolithiccongress.org
- Karina Croucher — Taktilne interakcije, 2010 bradscholars.brad.ac.uk
- Metin Özbek — Neolitski stanovnici Çayönüa u svjetlu najnovijih nalaza kvmgm.ktb.gov.tr
- Thomas H. Loy i Andrée R. Wood — Analiza ostataka krvi na nalazištu Çayönü Tepesi, Turska, 1989 tandfonline.com
- Clemens Lichter — Pogrebni običaji neolita u Anadoliji, 2016 researchgate.net
- Ministarstvo kulture — Procjena iskopavanja na nalazištu Çayönü iz 1987 ukaas.ktb.gov.tr
- Françoise Le Mort — Vještačke promjene i ljudski ostaci, analiza BM 2-129 revue-archeologique-picardie.fr
- Ministarstvo kulture — Izvještaj o konzervaciji i uređenju nalazišta Çayönü iz 1991 ukaas.ktb.gov.tr
FAQ
Čemu je služila Zgrada lobanja na nalazištu Çayönü?
Služila je kao neolitska kuća mrtvih. Ljudski ostaci pronađeni su u kontekstima primarnih i sekundarnih ukopa, uz dokaze povezane s pripremom tijela nakon smrti.
Jesu li na nalazištu Çayönü žrtvovani ljudi?
Dokazi ne potvrđuju žrtvovanje ljudi kao dokazanu praksu. Utvrđivanja porijekla krvi korištena u prilog toj tvrdnji bila su osporena, a neki tragovi rezanja odgovaraju postupcima nakon smrti.
Zašto su na nalazištu Çayönü sakupljane lobanje?
Lobanje su bile dio postupanja s ljudskim ostacima i njihovog čuvanja u zgradi. Croucher je predložila da je uključivanje u te ukope moglo zavisiti od pripadnosti grupi, vremena smrti ili okolnosti u kojima je osoba umrla.
Koji dokazi upućuju na sekundarne ukope na nalazištu Çayönü?
Dokazi obuhvataju ostatke čije kosti više nisu bile povezane u zglobovima, zasebno raspoređene lobanje i tragove rezanja koji odgovaraju odvajanju glave nakon smrti. Kongresni sažetak iz 2024. izričito navodi kontekste i primarnih i sekundarnih ukopa.
Image: Cayönü – Zellplangebäude.jpg — Krähenstein, CC BY-SA 3.0
