Dvorski lakrdijaši (turski: soytarı) bili su članovi srednjovjekovnih i renesansnih kraljevskih domaćinstava. Nastupima i humorom zabavljali su vladare i njihove goste. Neki su imali prostora da izgovore neugodne istine, ali nisu mogli slobodno kritikovati bez posljedica. Archibald Armstrong izgubio je dvorsku službu nakon što je 1637. godine ismijavao nadbiskupa Williama Lauda.
Iza poznatog lika sa zvončićima krije se složenija historija. Na dvoru Henrika VIII neke dvorske lude nosile su fino sukno i svilu. Dvorski računi bilježili su troškove hrane, odjeće i brige o njima. Ako te pojedinosti pratite zajedno s pričama o opasnim šalama, vidjet ćete zabavljače čija je blizina vladaru išla zajedno sa zavisnošću i ranjivošću.
Kako su birani dvorski lakrdijaši i šta su radili?
Dvorski lakrdijaši pripadali su kraljevskim domaćinstvima. Međutim, isti izraz obuhvatao je i putujuće izvođače koji su nastupali na sajmovima i tržnicama. Njihova zabava mogla je uključivati pjevanje, pripovijedanje, akrobacije, žongliranje, igre riječima, oponašanje i mađioničarske trikove. Njihova uloga bila je mnogo šira od pričanja šala uz prijestolje.
Engleski dvorovi zapošljavali su profesionalce koje su ponekad nazivali „ludama s dopuštenjem”. Plaćali su i putujuće družine za akrobatske i žonglerske nastupe. Dvorska služba i gostujući nastupi tako su postojali uporedo. Izvođač koji je zabavljao vladara nije nužno imao stalno mjesto u njegovom domaćinstvu.
Sama engleska riječ „jester” čuva vezu s pripovijedanjem. Njeno savremeno značenje ustalilo se sredinom šesnaestog vijeka. Razvila se iz starije riječi „gestour”, koja je označavala pripovjedača ili putujućeg pjevača. To porijeklo odgovara raznovrsnim govornim i tjelesnim nastupima povezanim s lakrdijašima.
Do dvorske službe moglo se doći preporukom nekog dvoranina. Historičar Peter K. Andersson razmatra jedno pismo iz doba Tudora. Njegov autor vidio je jednu osobu u samostanu i smatrao je pogodnom za ulogu dvorske lude. Pismo pruža uvid u lične preporuke. Ono ne dokazuje da je ta osoba bila Will Somer.
Drugi put bio je premještaj između domaćinstava moćnika. Kardinal Thomas Wolsey poklonio je Henriku VIII svoju dvorsku ludu Sextona, zvanog Patch, zajedno s palačom Hampton Court. Time je pokušavao vratiti kraljevu naklonost. Sextonovo iskustvo pokazuje da je ulazak u kraljevsko domaćinstvo mogao značiti da neko drugi odlučuje gdje ćete živjeti.
Šira historija ove uloge seže i izvan evropskih dvorova. Komparativna studija Beatrice K. Otto razmatra primjere iz drevne Kine, mogulske Indije, Evrope, Afrike, Bliskog istoka i Amerika. Ipak, ovdje navedeni detaljni primjeri iz dvorskih domaćinstava uglavnom se odnose na Englesku u doba Tudora.
Po čemu su se profesionalni zabavljači razlikovali od ljudi historijski nazivanih „prirodnim ludama”?
U renesansnoj Engleskoj „umjetna luda” namjerno je glumila naivnost ili neobično ponašanje. Bio je to zabavljač koji je preuzimao određenu ulogu. Nastup je mogao zabaviti publiku, a ponekad i posredno prenijeti savjet. Naizgled luckasto ponašanje zato je moglo biti svjesno odabrana tehnika.
„Prirodna luda” bila je druga historijska kategorija. Historic England objašnjava njenu upotrebu u doba Tudora kroz ono što bi se danas razumjelo kao intelektualne teškoće ili teškoće u učenju. Taj izraz trebate čitati kao naziv iz tadašnjeg vremena. On ne opisuje isto iskustvo kao profesionalac koji odluči glumiti ludu.
Briga o tim osobama neposredno se pojavljuje u zapisima. William Seyton je 1551. godine dobio 40 šilinga za preuzimanje brige o Willu Someru. Ta isplata dodaje važnu dimenziju Somerovoj kraljevskoj službi. Domaćinstvo mu je također organizovalo podršku.
I žene su zauzimale takva mjesta. Jane je služila Ani Boleyn i princezi Mariji, a Katarina Parr zaposlila ju je 1544. godine. Zapisi o njenoj službi smještaju jednu dvorsku ludu ženskog spola u nekoliko kraljevskih domaćinstava. Time dovode u pitanje predstavu da su te uloge pripadale isključivo muškarcima.
I Somerova služba obuhvatila je više vladavina. Nakon Henrika VIII služio je Edvardu VI i Mariji I. Prisustvovao je krunidbi Elizabete I 1559. godine. Njegova karijera trajala je duže od veze s kraljem koji dominira mnogim kasnijim pričama o njemu.
Koje su granice postojale za kritikovanje vladara i koliko je bila česta odjeća sa zvončićima?
Najjasniji odgovor o slobodi govora jeste da povlašten pristup nije garantovao zaštitu. Nakon što je 1637. godine ismijavao nadbiskupa Williama Lauda, Armstrong se pozvao na povlasticu svoje službe. Prema djelu Dictionary of National Biography, ipak je izgubio kraljevsku službu i bio protjeran s dvora.
Njegov slučaj odnosi se na ismijavanje nadbiskupa. Zato ga ne treba pretvarati u priču o direktnoj uvredi kralju. Njegov značaj je precizniji. Čak i kada bi dvorska luda tvrdila da ima posebno dopuštenje da govori, to joj nije moralo sačuvati položaj.
Somer pruža primjer oko kojeg postoji više neslaganja. Historic England navodi igru riječima koja mu se pripisuje i kojom je finansijske službenike optužio za prevaru. Predstavlja je kao dokaz da je Henrik VIII svojoj ludi dopuštao da izgovori istine koje drugi nisu smjeli. Prema tom prikazu, humor je otvorio prostor da se pred vladarem iznese neugodna optužba.
Ipak, važno je kome se ta izjava pripisuje. U intervjuu za Folger Shakespeare Library, Andersson naglašava da Somerove šale nisu pouzdano sačuvane. Kasniji pisci stavljali su mu riječi u usta. Izreka koja se pripisuje Someru zato ne može automatski dokazati ni šta je rekao ni kako je Henrik na to reagovao.
Sjetite se neke šale o autoritetu iz vlastitog svakodnevnog života. Dopuštenje da iznesete jednu opasku ne znači automatski da smijete iznijeti svaku. Armstrongovo otpuštanje daje toj razlici konkretan historijski primjer. Izraz „luda s dopuštenjem” treba čitati zajedno s njegovim neuspješnim pozivanjem na povlasticu.
I fizičko postupanje otežava predstavu o zaštićenom miljeniku. Andersson razmatra dijalog Johna Heywooda iz šesnaestog vijeka koji opisuje kako su lude tukli i gurali. U dijalogu se kaže da takvo postupanje nije zaobišlo ni Somera, kraljevu omiljenu ludu.
I odjeću treba razmatrati jednako pažljivo. Na dvoru Henrika VIII, Sexton i druge osobe opisane kao „prirodne lude” nosili su kaputiće od finog sukna i svile. Nisu nosili kape prekrivene zvončićima i šarene kostime. Ta odjeća pokazuje da zvončići nisu bili zajednička uniforma svih koje su nazivali ludama. Ovi odjevni predmeti iz doba Tudora pružaju konkretnu drugačiju sliku od one na koju smo navikli.
Pojedinosti koje nećete pronaći u vodičima
Sexton se opirao premještaju iz Wolseyjevog domaćinstva. Bilo je potrebno šest visokih stražara da tog uznemirenog čovjeka odvedu na dvor. Iza razmjene palače i sluge stajala je osoba koja nije željela otići.
I Janeina lična njega ostala je zabilježena u računima domaćinstva. Zapisi iz doba Tudora sadrže osam isplata za brijanje njene glave. Svaka je iznosila četiri penija. Takvi unosi dokumentuju dio svakodnevnog postupanja prema njoj koji bi opći opis kraljevske zabave izostavio.
Računi Elizabete od Yorka bilježe dva šilinga mjesečno za prehranu njene dvorske lude Williama. Taj trošak smješta dvorsku ludu među redovne praktične obaveze jednog domaćinstva. Hrana i izdržavanje bili su dio tog položaja, uz svaku zabavu koju je ta osoba pružala.
Budući Henrik VIII, tada vojvoda od Yorka, imao je 1502. godine dvorsku ludu po imenu John Goose. Goose je dobio nagradu jer je kraljici donio šarana. Ta mala transakcija povezuje imenovanu dvorsku ludu s običnom dostavom umjesto s nekom nezaboravnom šalom.
Čak i ono što izgleda kao portret zahtijeva opreznu oznaku. Na slici Porodica Henrika VIII, naslikanoj oko 1545. godine, Royal Collection Trust muškarca desno prepoznaje kao vjerovatno Somera, a ženu lijevo kao možda Jane. Historic England imenuje ih s većom sigurnošću. Ako naiđete na tu sliku, važno je da uvažite te različite stepene sigurnosti.
Zašto je ambasador doveo ludu bolesnoj kraljici?
Carski ambasador Eustace Chapuys doveo je profesionalnu ludu kada je posjetio Katarinu Aragonsku tokom njene posljednje bolesti. Posjeta se uklapala u evropsku tradiciju zabavljanja i tješenja bolesnih pripadnika plemstva. Posao dvorske lude zato je mogao obuhvatati i bolest i pružanje utjehe.
Posjeta je imala i diplomatsko značenje. Prema tumačenju Nadije T. van Pelt, Chapuys je prisustvom lude isticao svoj položaj predstavnika Karla V. Time je također izražavao da katolička Evropa i dalje priznaje Katarinin status kraljice.
Sluge Henrika VIII sumnjale su da bi luda koju je posjetilac doveo mogla biti špijun. Van Pelt razmatra tu sumnju uz objašnjenja koja uključuju utjehu i diplomatiju. Sumnju na špijunažu treba razlikovati od potvrđenog zadatka. Dokumentovana posjeta podržava nekoliko tumačenja zabavljačevog prisustva.
Hronologija
- 1502: John Goose, dvorska luda Henrika dok je bio vojvoda od Yorka, dobio je nagradu jer je kraljici donio šarana.
- 1544: Jane je zabilježena u službi Katarine Parr.
- Oko 1545: Na slici Porodica Henrika VIII prikazane su dvije osobe za koje se smatra da su Somer i Jane.
- 1551: William Seyton dobio je 40 šilinga za brigu o Someru.
- 1559: Somer je prisustvovao krunidbi Elizabete I.
- 1637: Armstrong je izgubio dvorsku službu nakon što je ismijavao nadbiskupa Lauda.
Često postavljana pitanja
Jesu li svi dvorski lakrdijaši bili profesionalni komičari?
Ne. U kraljevskim domaćinstvima bilo je vještih izvođača i ljudi koji su tada svrstavani među „prirodne lude”. Prvi su mogli namjerno glumiti neobično ponašanje. Druga kategorija obuhvatala je ljude o kojima se danas govori u kontekstu intelektualnih teškoća ili teškoća u učenju.
Je li dvorski lakrdijaš mogao reći bilo šta bez kazne?
Ne. Armstrong je otpušten 1637. godine iako se pozvao na povlasticu svoje službe. I navodnu Somerovu slobodu treba razmatrati oprezno. Kasniji pisci pripisivali su mu šale koje nisu pouzdano zabilježene.
Jesu li svi lakrdijaši nosili šiljate kape sa zvončićima?
Ne. Sexton i druge „prirodne lude” na dvoru Henrika VIII nosili su kaputiće od finog sukna i svile. Njihova dokumentovana odjeća pokazuje zašto kostim prekriven zvončićima ne može predstavljati svaku dvorsku ludu.
Je li bilo žena među dvorskim lakrdijašima?
Da. Jane je služila Ani Boleyn, princezi Mariji i Katarini Parr. Zapisi o isplatama za brijanje njene glave čuvaju dodatne pojedinosti o postupanju prema njoj na dvoru Tudora.
Izvori
- Vikipedija — Lakrdijaš tr.wikipedia.org
- University of Chicago Press — Beatrice K. Otto, Lude su svuda press.uchicago.edu
- Vikipedija — Lakrdijaš en.wikipedia.org
- University of Victoria, Internet Shakespeare Editions — Lakrdijaši i lude internetshakespeare.uvic.ca
- Historic England — Kraljeve lude: Invaliditet na dvoru Tudora historicengland.org.uk
- Folger Shakespeare Library — Peter K. Andersson o Willu Someru folger.edu
- Nadia T. van Pelt — Samrtna postelja Katarine Aragonske: Zašto je Chapuys doveo ludu earlytheatre.org
- Oxford University Press — Lakrdijanje uz samrtnu postelju academic.oup.com
- TU Delft — Nadia T. van Pelt, Samrtna postelja Katarine Aragonske: Zašto je Chapuys doveo ludu research.tudelft.nl
- Dictionary of National Biography — Archibald Armstrong en.wikisource.org
- Royal Collection Trust — Holbein: Na kraljevskom dvoru, izložbene legende media.rct.uk
FAQ
Ko su bili dvorski lakrdijaši?
Dvorski lakrdijaši bili su članovi srednjovjekovnih i renesansnih kraljevskih domaćinstava koji su zabavljali vladare i goste. Njihovi nastupi mogli su obuhvatati pjesmu, pripovijedanje, akrobacije, žongliranje, igre riječima, oponašanje i mađioničarske trikove.
Jesu li dvorski lakrdijaši smjeli slobodno kritikovati kraljeve?
Neki su imali prostora da izgovore neugodne istine, ali to im nije pružalo zaštitu od posljedica. Archibald Armstrong izgubio je dvorsku službu 1637. godine nakon što je ismijavao nadbiskupa Williama Lauda, iako se pozvao na povlasticu svoje službe.
Šta je značio izraz „prirodna luda”?
To je bila historijska kategorija za ljude o kojima Historic England govori u kontekstu intelektualnih teškoća ili teškoća u učenju. Razlikovala se od profesionalnog izvođača koji je namjerno glumio naivnost ili neobično ponašanje.
Jesu li svi dvorski lakrdijaši nosili zvončiće?
Zvončići i šarena odjeća nisu bili zajednička uniforma. Na dvoru Henrika VIII, Sexton i druge osobe opisane kao „prirodne lude” nosili su kaputiće od finog sukna i svile.
Image: The Fool and the Lady Fool.jpg — Scan by Yellow Lion, Public domain
