Genocid u Ruandi 1994: uzroci i tok masovnih ubistava

Uvečer 6. 4. 1994. iznad Kigalija oboren je avion. Za nekoliko sati počelo je ubijanje koje je trajalo oko 100 dana. Ovdje možete saznati zašto je Ruanda (turski: Ruanda) došla do te tačke, kako se genocid odvijao i šta je uslijedilo.

Članak obrađuje uzroke, broj žrtava, ulogu UN-a, suđenja, memorijalna mjesta i nekoliko pojedinosti koje se rijetko pojavljuju u kratkim pregledima.

Šta se dogodilo: osnovne činjenice

Genocid je trajao od 4. do 7. 1994. godine. Glavna meta bili su civili iz naroda Tutsi. U ubijanju su učestvovali vladini vojnici, žandarmi, pripadnici milicije Interahamwe i obični civili.

Human Rights Watch iznio je jasan zaključak o tome ko je organizovao genocid. Njegovo istraživanje pokazalo je da je mala elita, nastojeći zadržati vlast 1994. godine, koristila državne resurse i ovlasti uprave. Podsticala je ljude da ubijaju Tutsije ili ih na to prisiljavala.

Nije riječ o spontanom izbijanju nasilja. Ubijanje je organizovano s vrha.

Hronologija genocida u Ruandi

• 1959.: Revolucija Hutua i nasilje nad Tutsijima pokrenuli su veliki izbjeglički val.
• 1. 7. 1962.: Ruanda je postala nezavisna.
• 1. 10. 1990.: RPF je napao iz Ugande i počeo je građanski rat.
• 8. 1993.: Sporazumi iz Arushe predvidjeli su podjelu vlasti i zajedničko učešće u vojsci.
• 11. 1. 1994.: Roméo Dallaire proslijedio je informacije doušnika sjedištu UN-a.
• 6. 4. 1994.: Iznad Kigalija oboren je avion u kojem su bili Habyarimana i Ntaryamira.
• 7. 4. 1994.: Ubijeni su premijerka Agathe Uwilingiyimana i 10 belgijskih pripadnika mirovnih snaga.
• 21. 4. 1994.: Vijeće sigurnosti UN-a smanjilo je odobreni broj vojnog osoblja UNAMIR-a na 270.
• 17. 5. 1994.: Vijeće je odobrilo snage od 5.500 pripadnika.
• 22. 6. 1994.: UN je odobrio operaciju Turquoise pod francuskim vodstvom.
• 4. 7. 1994.: RPF je zauzeo Kigali.
• 18. 7. 1994.: RPF je proglasio jednostrano primirje.
• 2. 9. 1998.: ICTR je izrekao prvu osuđujuću presudu za genocid pred međunarodnim sudom, u predmetu Akayesu.
• 6. 2012.: Sudovi gacaca završili su rad.
• 31. 12. 2015.: ICTR je zatvoren. Njegove preostale poslove preuzeo je rezidualni mehanizam.
• 2021.: Duclertova komisija predstavila je izvještaj o ulozi Francuske.
• 2023.: Četiri memorijalna mjesta posvećena genocidu uvrštena su na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine.

Uzroci: kako je Ruanda došla do toga

Podijeljeno stanovništvo

Prema Memorijalnom muzeju holokausta Sjedinjenih Američkih Država, oko 85 posto stanovnika Ruande 1994. godine činili su Hutui. Oko 14 posto bili su Tutsiji, a 1 posto pripadnici naroda Twa.

Hutui i Tutsiji govorili su istim jezikom i imali slične običaje. Belgijska kolonijalna vlast produbila je podjelu. Belgija je Tutsijima davala povlastice i izdavala lične karte u kojima je bila navedena etnička pripadnost.

Revolucija, izbjeglištvo i nezavisnost

Revolucija Hutua 1959. godine donijela je nasilje. Muzej procjenjuje da je zbog toga iz Ruande izbjeglo do 300.000 Tutsija.

Ruanda je postala nezavisna 1. 7. 1962. Napadi na Tutsije i izbjeglički valovi nastavili su se i poslije toga.

Građanski rat i neuspjeli sporazum

Ruandski patriotski front (RPF) napao je iz Ugande 1. 10. 1990. Time je počeo građanski rat protiv Habyarimanine vlade.

Sporazumi iz Arushe, sklopljeni u augustu 1993. godine, trebali su okončati rat. Predviđali su učešće RPF-a u prijelaznoj vladi i nacionalnoj vojsci.

Kako se genocid odvijao

Avion i prva 24 sata

Uvečer 6. 4. 1994. iznad Kigalija oboren je avion. U njemu su bili predsjednik Ruande Juvénal Habyarimana i predsjednik Burundija Cyprien Ntaryamira. Obojica su poginula.

Vladini vojnici ubili su premijerku Agathe Uwilingiyimana 7. 4. Ubili su i 10 belgijskih pripadnika mirovnih snaga UN-a zaduženih za njenu zaštitu.

Istog dana radiostanica RTLM optužila je RPF i jednu vojnu jedinicu UN-a za pad aviona. Također je podsticala ubijanje Tutsija.

Kontrolni punktovi i skloništa

Lične karte ostale su u upotrebi nakon nezavisnosti. Na kontrolnim punktovima 1994. godine korištene su za prepoznavanje Tutsija.

Crkve, škole i bolnice, u kojima su Tutsiji tražili utočište, postale su mjesta napada i masakara.

Kraj rata

RPF je zauzeo Kigali 4. 7. 1994. Jednostrano primirje proglasio je 18. 7., čime je građanski rat praktično okončan.

Tokom jula oko 1,5 miliona stanovnika Ruande izbjeglo je za približno dvije sedmice u Zair, današnju Demokratsku Republiku Kongo.

Koliko je ljudi ubijeno u genocidu u Ruandi?

Ne postoji jedinstven, općeprihvaćen broj. Historijski pregled ICTR-a navodi između 800.000 i milion žrtava. Prema istraživanju organizacije Human Rights Watch iz 1999. godine, ubijeno je više od pola miliona ljudi.

Kada čitate podatak o broju žrtava, provjerite ko ga je objavio i kada.

UN i mirovne snage

Snage UN-a u Ruandi nosile su naziv UNAMIR. Njihov komandant Roméo Dallaire poslao je 11. 1. 1994. faks sjedištu UN-a. U njemu je prenio informacije doušnika o skladištima oružja i spiskovima Tutsija koje je trebalo ubiti.

Ubijanje je počelo manje od tri mjeseca kasnije.

Dok su masakri trajali, Vijeće sigurnosti djelovalo je u suprotnom smjeru. Rezolucijom 912 od 21. 4. 1994. smanjilo je odobreni broj vojnog osoblja UNAMIR-a na 270.

Rezolucijom 918 od 17. 5. odobrene su snage od 5.500 pripadnika. Prema hronologiji institucije Sciences Po, to pojačanje nije moglo biti raspoređeno tokom narednih sedmica.

Kofi Annan je 16. 12. 1999. u ime UN-a priznao da ta organizacija nije uspjela spriječiti ni zaustaviti genocid.

Francuska i operacija Turquoise

UN je 22. 6. 1994. odobrio operaciju Turquoise pod francuskim vodstvom. Prema historijskom pregledu UN-a, operacija je spasila stotine civila. U istom pregledu zabilježena je i tvrdnja da je pomogla učesnicima genocida da pobjegnu.

Komisija koju je predvodio Vincent Duclert ispitala je 2021. godine ulogu Francuske. Francuskoj je pripisala tešku i golemu odgovornost. Nije prihvatila tezu da je Francuska bila saučesnik u genocidu.

Suđenja i tribunal

Međunarodni krivični tribunal za Ruandu (ICTR) imao je sjedište u Arushi, u Tanzaniji. Sudio je visokim zvaničnicima. Zatvoren je 31. 12. 2015., a rezidualni mehanizam preuzeo je preostale poslove.

Tribunal je 2. 9. 1998. proglasio krivim Jean-Paula Akayesua, bivšeg načelnika općine Taba. Bila je to prva osuđujuća presuda za genocid koju je izrekao međunarodni sud.

ICTR je također bio prvi međunarodni sud koji je priznao da silovanje može biti jedno od sredstava izvršenja genocida.

Gacaca: suđenja, oprost i pomirenje

Ruandi je bio potreban i način da pred domaćim sudovima obradi veoma veliki broj predmeta. U tu svrhu koristila je sudove gacaca. Lokalno stanovništvo biralo je sudije, koji prethodno nisu imali pravnu obuku.

Sudovi su počeli raditi kao pilot-projekt 2002. godine, a od 2005. djelovali su širom zemlje. Završili su rad u junu 2012. godine, nakon što su obradili oko dva miliona predmeta.

Optuženi koji su priznali krivicu, pokazali kajanje i nastojali se pomiriti sa svojom zajednicom mogli su dobiti blaže kazne ili kaznu rada za opće dobro.

Sporno je jesu li sudovi gacaca ostvarili pomirenje. U terenskom istraživanju organizacije Human Rights Watch iz 2011. godine neki učesnici cijenili su istinu koja je izašla na vidjelo. Drugi su naglašavali kršenja prava na pravično suđenje i ograničen domet pomirenja.

Muzeji i memorijalna mjesta

U memorijalnom centru Gisozi u Kigaliju počivaju posmrtni ostaci više od 250.000 žrtava. To je jedno od četiri mjesta koja je UNESCO 2023. godine uvrstio na Listu svjetske baštine, uz Nyamatu, Murambi i Bisesero.

Ako posjetite Ruandu, odvojite vrijeme za ova mjesta i obiđite ih u tišini.

Pojedinosti koje nećete naći u turističkim vodičima

• Faks je stigao ranije. Dallaireov faks od 11. 1. 1994. navodio je zalihe oružja i spiskove Tutsija koje je trebalo ubiti. Stigao je u UN gotovo tri mjeseca prije obaranja aviona.
• Lične karte nadživjele su kolonijalnu vlast. Dokumenti s navedenom etničkom pripadnošću zadržani su nakon nezavisnosti. Ubice su ih 1994. godine koristile na kontrolnim punktovima kako bi prepoznale Tutsije.
• Bisesero čuva sjećanje na otpor. Njegov memorijal odaje počast Tutsijima koji su se više od dva mjeseca odupirali napadačima.
• Silovanje je sudski prepoznato kao sredstvo genocida. ICTR je bio prvi međunarodni sud koji je to utvrdio.
• Umjetnost od otisaka ruku. Djelo Williama Snydera III pod naslovom “800,000” prikazano je u sjedištu UN-a u junu 2014. godine. U znak sjećanja na žrtve objedinilo je 800.000 stranica s otiscima ruku, u 2.500 knjiga spakovanih u 100 sanduka.

Knjige i film

Za ozbiljno čitanje počnite knjigom Alison Des Forges “Leave None to Tell the Story: Genocide in Rwanda” (1999). Na osnovu dokumenata ruandske vlade te diplomatske i sudske građe pokazuje kako je genocid organizovan.

Filmska drama “Hotel Rwanda” iz 2004. godine, kroz iskustva Paula Rusesabagine, prikazuje kako je više od hiljadu izbjeglica dobilo utočište u hotelu Hôtel des Mille Collines u Kigaliju.

Često postavljana pitanja

Kratke odgovore pronaći ćete u bloku s često postavljanim pitanjima koji prati ovaj članak.

Izvori

1. ICTR — Genocid unictr.irmct.org
2. USHMM — Podijeljeni po etničkoj pripadnosti ushmm.org
3. Sciences Po — Ruanda: hronologija sciencespo.fr
4. Wikipedia — Genocid u Ruandi en.wikipedia.org
5. Human Rights Watch — Ne ostaviti nikoga da ispriča priču hrw.org
6. USHMM — Saopćenje muzeja povodom 25. godišnjice genocida u Ruandi ushmm.org
7. Ujedinjene nacije — Historijska pozadina un.org
8. Ujedinjene nacije — Izložbeni paneli o sprečavanju genocida un.org
9. Mirovne operacije UN-a — UNAMIR peacekeeping.un.org
10. Ujedinjene nacije — Izjava Kofija Annana o nezavisnoj istrazi press.un.org
11. USHMM — Jedinstvo, pomirenje i pravda ushmm.org
12. ICTR — Historijska presuda: Akayesu proglašen krivim za genocid unictr.irmct.org
13. ICTR — Ukratko o ICTR-u unictr.irmct.org
14. Human Rights Watch — Ruanda: pravda nakon genocida — 20 godina kasnije hrw.org
15. Ujedinjene nacije — Proces pravde i pomirenja un.org
16. Human Rights Watch — Narušena pravda hrw.org
17. UNESCO — Memorijalna mjesta genocida whc.unesco.org
18. Ujedinjene nacije — 800,000: Priznati, sjećati se, obnoviti un.org

FAQ

Image: Kinyinya Genocide Memorial, wall of names (1).jpg — Score Beethoven, CC BY-SA 4.0