Jakov I (James I) naručio je 1604. izradu Biblije kralja Jakova (turski: Kral James İncili). Želio je da Engleska crkva dobije mjerodavan engleski prijevod koji bi mogao steći podršku širom crkve. Želio je i da taj prijevod zamijeni popularnu Ženevsku Bibliju. Smatrao je da njene bilješke s tumačenjima dovode u pitanje kraljevsku vlast. Novi prijevod objavljen je 1611. godine.
Put od kraljeve zamisli do štampane knjige obuhvatio je prijedlog jednog puritanca, šest grupa učenjaka i nekoliko ranijih engleskih Biblija. Ako pratite te veze, lakše ćete razumjeti zašto je prijevod naručen. Njegova historija objašnjava i zašto se Biblija s oznakom 1611. može razlikovati od teksta Biblije kralja Jakova koji danas čitate.
Zašto je kralj Jakov naručio novi engleski prijevod?
Neposredni prijedlog iznio je John Reynolds na konferenciji u Hampton Courtu u januaru 1604. godine. Reynolds je bio predstavnik puritanaca i predsjednik koledža Corpus Christi u Oxfordu. On je na konferenciji zatražio novi engleski prijevod. Prijedlog, dakle, nije započeo kao dovršen tekst koji je kralj predstavio učesnicima.
Jakov I i nadbiskup Richard Bancroft željeli su zajednički prijevod koji bi mogao dobiti podršku cijele crkve. Biblioteka Univerziteta Yale opisuje ovaj poduhvat kao prijevod naručen 1604. za Englesku crkvu. Cilj se zato odnosio i na tekst i na crkvu kao instituciju: pripremiti pouzdanu Bibliju oko koje bi se crkva mogla okupiti.
Ženevska Biblija bila je u središtu Jakovljevih briga. Bila je popularna, a on je želio da je novi prijevod zamijeni. Protivio se objašnjenjima za koja je smatrao da dovode u pitanje kraljevsku vlast. Upute za novu Bibliju ograničavale su bilješke s tumačenjima na marginama. Tako je i odnos prema komentarima postao dio samog naloga za izradu prijevoda.
Ta razlika je važna kada razmatrate svrhu ovog poduhvata. Jakovljeve primjedbe odnosile su se na komentare uz ženevski prijevod. Ipak, prevodiocima je bilo dopušteno da koriste taj prijevod pri doradi engleskog teksta. Ženevska Biblija mogla je služiti kao tekstualni izvor čak i dok ju je kralj nastojao zamijeniti.
Kako su prevodioci organizovali rad?
Za učešće u projektu prvobitno su bile odobrene 54 osobe. Kao broj učenjaka koji su zaista obavili prevođenje navodi se 47. Radili su u šest grupa: dvije u Westminsteru, dvije u Oxfordu i dvije u Cambridgeu.
Planirani postupak provjere nije završavao na nacrtima pojedinačnih grupa. Njihov rad trebale su pregledati druge grupe, a zatim je slijedila završna provjera na zajedničkom sastanku. Takva organizacija dala je budućem zajedničkom prijevodu i zajednički urednički postupak, uz zajedničku institucionalnu svrhu.
Učenjaci su dobili i polazni tekst. Bila je to Biskupska Biblija, objavljena pod okriljem Engleske crkve 1568. godine. Zadatak je, dakle, bio da krenu od postojeće engleske Biblije i isprave je gdje je potrebno. Pri tome su se trebali oslanjati na druge prijevode i tekstove na izvornim jezicima.
Koje su tekstove na izvornim jezicima i ranije prijevode koristili?
Upute su navele nekoliko engleskih prijevoda koji su mogli pomoći pri ispravljanju Biskupske Biblije. Bili su to Tyndaleov, Matthewov i Coverdaleov prijevod, Velika Biblija i Ženevska Biblija. Biblija kralja Jakova tako je pripadala već uspostavljenom nizu engleskih prijevoda Biblije. Ranije formulacije bile su dostupne za poređenje.
Radu je doprinio i katolički prijevod iz Reimsa, poznat kao Rheims, iako nije bio na popisu u uputama. Njegova upotreba pokazuje da su prevodioci u praksi koristili i izvore izvan engleskih verzija službeno navedenih u pravilima. Propisani polazni tekst i cjelokupan skup korištenih tekstova zato nisu bili isto.
Hebrejska tekstualna osnova za Stari zavjet počivala je na izdanju Rabinske Biblije Daniela Bomberga iz 1524–1525. godine. Za Novi zavjet prevodioci su prvenstveno koristili grčka izdanja Théodorea de Bèzea iz 1588–1589. i 1598. godine. Različiti dijelovi Biblije zahtijevali su različite tekstualne osnove.
Za apokrife je korišten drugi skup tekstova za poređenje. Prevodioci su pregledali grčki tekst Septuaginte u Antverpenskoj poligloti, latinsku Vulgatu i Juniusov latinski prijevod. Ti izvori objašnjavaju zašto bi opis cijelog poduhvata samo kao prijevoda s grčkog izostavio veliki dio obavljenog posla.
Zašto ovo djelo obuhvata više od Novog zavjeta?
Prijevod objavljen 1611. donio je Bibliju sa Starim zavjetom, apokrifima i Novim zavjetom. Prvo izdanje imalo je 80 knjiga: 39 knjiga Starog zavjeta, 14 apokrifnih knjiga i 27 knjiga Novog zavjeta. Novi zavjet bio je samo jedan dio objavljenog djela.
Ta podjela pojašnjava i s kakvim su materijalima prevodioci radili. Hebrejska osnova odnosila se na Stari zavjet. De Bèzeova grčka izdanja prvenstveno su služila za Novi zavjet. Grčki i latinski tekstovi za poređenje pri prevođenju apokrifa bili su osnova za još jedan dio. Čitaoci nekih kasnijih izdanja Biblije kralja Jakova taj dio možda neće pronaći u svojoj knjizi.
Prva izdanja Biblije kralja Jakova iz kojih su izostavljeni apokrifi uvezana su 1666. godine. Ako kasniji primjerak poredite s izvornim izdanjem, provjerite njegov sadržaj, kao i formulacije. Zajednički naziv prijevoda ne znači da svako izdanje sadrži svih 80 knjiga štampanih 1611. godine.
Hronologija
- 1568: Objavljena je Biskupska Biblija. Kasnije je postala polazni tekst prevodilaca Biblije kralja Jakova.
- Januar 1604: John Reynolds predložio je novi engleski prijevod na konferenciji u Hampton Courtu.
- 1604: Počeo je rad na prijevodu, organizovan u šest radnih grupa.
- 1611: Robert Barker objavio je prijevod u Londonu. Obuhvatao je Stari zavjet, apokrife i Novi zavjet.
- 1612: Pojavila su se manja izdanja štampana antikvom.
- 1631: U jednom izdanju izostavljena je odrična riječ iz sedme zapovijedi.
- 1666: Uvezana su prva izdanja Biblije kralja Jakova bez apokrifa.
- 1762: Objavljeno je izdanje Francisa Sawyera Parrisa iz Cambridgea.
- 1769: Objavljena je oxfordska revizija Benjamina Blayneyja. Postala je glavna osnova za većinu današnjih izdanja Biblije kralja Jakova.
Po čemu se izdanje iz 1611. razlikuje od kasnijih standardnih izdanja?
Robert Barker, kraljev štampar, objavio je izdanje iz 1611. u Londonu. Knjiga velikog folio formata štampana je gotičkim pismom. Manja izdanja štampana antikvom uslijedila su 1612. godine. Promjene veličine i izgleda knjige tako su počele ubrzo nakon objavljivanja.
Kasnije revizije utjecale su i na način na koji je tekst predstavljen. Francis Sawyer Parris pripremio je izdanje iz Cambridgea 1762. godine. Oxfordska revizija Benjamina Blayneyja uslijedila je 1769. godine. Većina današnjih izdanja Biblije kralja Jakova uglavnom se oslanja na taj oxfordski tekst, u kojem su pravopis i interpunkcija bili izmijenjeni.
Čak i poznata riječ može pokazati razliku među izdanjima. U izdanju iz 1611. korišten je odvojeni oblik „thy selfe“. Spojeni oblik „thyself“ postao je standard tek sredinom osamnaestog vijeka. Tako možete prepoznati prijevod, a ipak na stranici naići na drugačiji način pisanja.
Godina 1611. označava prvo objavljivanje prijevoda, ali kasnija standardna izdanja odražavaju naknadni urednički rad. Pri poređenju treba uzeti u obzir sadržaj, pismo, pravopis i interpunkciju. Ako biste tražili samo promjene u formulacijama prijevoda, propustili biste nekoliko vidljivih razlika između prvog izdanja i njegovih nasljednika.
Pojedinosti koje nećete naći u vodičima
Gravirana naslovna stranica Corneliusa Boela za Bibliju iz 1611. prikazuje Mojsija, Arona i dvanaest apostola. Sam Jakov nije prikazan. Odsustvo kralja upadljiva je pojedinost u publikaciji čiji su nastanak i poznati naziv tako čvrsto povezani s njim.
Primjerak Kongresne biblioteke sadrži više od biblijskog teksta. U njemu se nalaze karta Svete zemlje, crkveni kalendar i rodoslov od Adama i Eve do Isusa. Zahvaljujući tim dodacima možete proučavati knjigu kao osmišljenu publikaciju s pratećim materijalom uz njen glavni tekst.
Dva otiska iz 1611. poznata su kao „He Bible“ i „She Bible“, odnosno Biblija s „on“ i Biblija s „ona“. Ti nazivi potječu od razlike u zamjenici štampanoj u Knjizi o Ruti 3:15. Mala razlika u jednom odlomku tako omogućava razlikovanje otisaka iz prve godine objavljivanja prijevoda.
Štamparska greška s većim posljedicama pojavila se 1631. godine. Iz sedme zapovijedi izostavljena je odrična riječ, čime je preokrenuto značenje zabrane preljube. Štampari su kažnjeni sa 300 funti (£300). Taj slučaj pokazuje kako je samo jedna izostavljena riječ mogla promijeniti značenje inače poznatog odlomka.
Kako je prijevod utjecao na engleski jezik i izdavaštvo?
Biblija kralja Jakova postepeno je zamijenila Ženevsku Bibliju među puritanskim zajednicama i zajednicama hodočasnika, poznatih kao Pilgrims, u Novoj Engleskoj. Jakovljeva namjera da potisne ženevski prijevod tako je povezana s kasnijom historijom čitalaštva izvan crkve za koju je novi prijevod bio naručen.
Važna je bila i historija njene proizvodnje. Standardizacija teksta nakon 1769, zajedno s tehnologijom stereotipne štampe, olakšala je štampanje velikih tiraža uz niže troškove. Širenje teksta Biblije kralja Jakova zavisilo je od praktičnih uslova izdavaštva, kao i od ranijih odluka prevodilaca i urednika.
Njen jezik povezan je i sa svakodnevnim govorom. Univerzitet u Canterburyju navodi „root of the matter“ i „eat, drink and be merry“ kao izraze iz Biblije kralja Jakova koji se i dalje koriste u svakodnevnom engleskom. Znače „srž stvari“ i „jedi, pij i veseli se“. Kada čujete neki od tih izraza u razgovoru na engleskom, susrećete se s formulacijom sačuvanom u ovom prijevodu.
Univerzitet u Canterburyju također naglašava da su se mnogi izrazi iz Biblije kralja Jakova već pojavljivali u prijevodima Wycliffea i Tyndalea. Njen jezički utjecaj zato uključuje i prenošenje ranijih engleskih formulacija. Kao što su prevodioci koristili postojeće Biblije, tako je objavljeni tekst prenio dijelove tog starijeg jezika kasnijim čitaocima.
Često postavljana pitanja
Je li Jakov I sam preveo Bibliju?
Prijevod su izradili učenjaci organizovani u šest radnih grupa. Jakov je podržao izradu prijevoda i želio zajednički crkveni tekst koji bi zamijenio Ženevsku Bibliju. Kao broj učenjaka koji su zaista obavili taj posao navodi se 47.
Je li Ženevska Biblija bila isključena iz prevođenja?
Ne. Upute su prevodiocima dopuštale da koriste Ženevsku Bibliju pri ispravljanju Biskupske Biblije. Jakov se protivio bilješkama s tumačenjima za koje je smatrao da dovode u pitanje kraljevsku vlast. Sam ženevski prijevod ostao je odobren izvor za poređenje.
Je li izvorna Biblija kralja Jakova sadržavala 80 knjiga?
Da. Izdanje iz 1611. sadržavalo je 39 knjiga Starog zavjeta, 14 apokrifnih knjiga i 27 knjiga Novog zavjeta. Prva izdanja Biblije kralja Jakova iz kojih su izostavljeni apokrifi uvezana su 1666. godine.
Zašto mnoga današnja izdanja prate tekst iz 1769.?
Oxfordska revizija Benjamina Blayneyja iz 1769. postala je glavna osnova za većinu današnjih izdanja Biblije kralja Jakova. Uslijedila je nakon izdanja Francisa Sawyera Parrisa iz Cambridgea iz 1762. godine. Donijela je izmjene koje su uključivale pravopis i interpunkciju.
Izvori
- Biblioteka Univerziteta Yale — Biblije reformacije guides.library.yale.edu
- Univerzitetska biblioteka u Cambridgeu — Nastanak Biblije kralja Jakova wwwe.lib.cam.ac.uk
- Kongresna biblioteka — Druge Biblije loc.gov
- Wikipedia na engleskom jeziku — Biblija kralja Jakova en.wikipedia.org
- Centar za religijske studije Univerziteta Brigham Young — Poglavlja, stihovi, interpunkcija, pravopis i kurziv u Bibliji kralja Jakova rsc.byu.edu
- Univerzitet u Canterburyju — Engleski jezik canterbury.ac.nz
FAQ
Zašto je kralj Jakov naručio novi engleski prijevod?
Jakov I i nadbiskup Richard Bancroft željeli su mjerodavan prijevod koji bi mogao dobiti podršku širom Engleske crkve. Jakov je želio i zamijeniti Ženevsku Bibliju. Ograničio je bilješke s tumačenjima na marginama jer se protivio komentarima za koje je smatrao da dovode u pitanje kraljevsku vlast.
Ko je predložio Bibliju kralja Jakova?
John Reynolds, predstavnik puritanaca i predsjednik koledža Corpus Christi u Oxfordu, predložio je novi engleski prijevod na konferenciji u Hampton Courtu u januaru 1604. godine.
Je li Biblija kralja Jakova iz 1611. sadržavala apokrife?
Da. Izdanje iz 1611. sadržavalo je 80 knjiga: 39 u Starom zavjetu, 14 u apokrifima i 27 u Novom zavjetu.
Jesu li današnje Biblije kralja Jakova iste kao izdanje iz 1611.?
Većina današnjih izdanja uglavnom prati oxfordski tekst Benjamina Blayneyja iz 1769, s izmijenjenim pravopisom i interpunkcijom. Izvorno izdanje iz 1611. sadržavalo je i apokrife te je objavljeno u velikom folio formatu, štampano gotičkim pismom.
Image: King-James-Version-Bible-first-edition-title-page-1611.png — Church of England, Public domain
