Papinska Država (turski: Papalık Devleti) bila je država sa središtem u Rimu. U svom širem teritorijalnom obimu obuhvatala je veliki dio današnjeg Lacija, Umbrije, Marki i Romanje u srednjoj Italiji. Pape su većinu tih teritorija izgubile 1860., kada ih je preuzela Pijemont-Sardinija. Zatim je italijanska vojska 20. 9. 1870. zauzela Rim, čime je država prestala postojati.
Ipak, gubitak Rima nije značio kraj Svete Stolice ni njene diplomatije. Ako pratite razvoj od ranih crkvenih posjeda do Lateranskog ugovora iz 1929., možete razumjeti zašto Papinska Država, Sveta Stolica i Vatikan označavaju različite stvari. Ključno je razlikovati vlasništvo nad zemljom, teritorijalnu vlast i vodstvo Katoličke crkve.
Gdje se nalazila Papinska Država?
Rim je bio glavni grad države u kojoj je papa imao političku i vojnu suverenost na Apeninskom poluotoku. Njene teritorije prostirale su se srednjom Italijom. U širem teritorijalnom obimu obuhvatale su veliki dio područja koja danas nazivamo Lacij, Umbrija, Marke i Romanja.
Ako na karti pronađete samo Vatikan, nećete dobiti sliku o veličini nekadašnje države. Vatikan zauzima približno 44 hektara unutar Rima. Papinska Država upravljala je teritorijama širom srednje Italije. Rim je bio njeno političko središte i sjedište papine vjerske vlasti.
Kako su nastale papinske teritorije?
Priča je počela vlasništvom nad posjedima, a tek kasnije postala priča o suverenosti. Konstantinov zakon iz 321. omogućio je Crkvi da stječe imovinu. Međutim, ti rani crkveni posjedi bili su privatna imovina. Samo vlasništvo nad njima u početku nije činilo Crkvu suverenom državnom vlašću.
Sljedeći korak uslijedio je 728. godine. Langobardski kralj Liutprand darovao je Sutri papi Grguru II. Darovanje Sutrija bilo je rana prekretnica u nastanku papinskih teritorija. Prethodilo je franačkim darovanjima koja su ojačala papin teritorijalni položaj.
U aprilu 754. franački kralj Pipin Mali obećao je teritorije u Quierzyju. To obećanje pripremilo je put njegovom darovanju papi Stjepanu II. 756. godine. Darovanjem je postavljen temelj papine svjetovne suverenosti nad teritorijama u srednjoj Italiji, uključujući Ravenski egzarhat i Pentapolis.
Ta razlika je važna kada pratite početke države. Zakon iz 321. odnosio se na mogućnost Crkve da posjeduje imovinu. Pipinovo darovanje iz 756. odnosilo se na temelje teritorijalne suverenosti. To su bili različiti koraci u razvoju papine vlasti nad italijanskim zemljama.
Kako su pape uz vjersku vlast upravljale teritorijama?
Papine dužnosti nisu se završavale upravljanjem Katoličkom crkvom. Kao vladar Papinske Države, papa je također okupljao vojske, vodio ratove i potpisivao mirovne ugovore. Vjersko vodstvo i praktične ovlasti teritorijalnog vladara pripadali su istoj službi.
To nije značilo da se svakim mjestom upravljalo na isti način. Irene Fosi u svojoj studiji o razdoblju 1500–1800. opisuje Papinsku Državu kao složenu strukturu. Snažne lokalne vlasti i feudalni moćnici ostali su dio njenog ustrojstva. Papinska suverenost postojala je uporedo s tim ustaljenim oblicima lokalne vlasti.
Teritorija se širila i zbog promjena među vladarskim porodicama. Ferrara i Urbino bili su među vojvodstvima koja su dospjela pod papinsku upravu nakon izumiranja svojih vladajućih dinastija. Njihovo uključivanje bilo je još jedan način na koji su zemlje dolazile pod papinsku vlast, uz ranija darovanja.
Tokom razdoblja 1500–1800. papinska upravna tijela u Rimu dopisivala su se s namjesnicima i legatima. Kroz tu prepisku prilagođavala su finansijsku upravu i održavanje javnog reda lokalnim prilikama. Tu možete prepoznati vezu sa svakodnevnim životom: upravljanje tim teritorijama podrazumijevalo je brigu o novcu i redu, uz papine vjerske dužnosti.
Kako su Napoleonovo doba i ujedinjenje Italije promijenili teritorije?
Francuska intervencija prekinula je papinsku upravu u februaru 1798. godine. General Louis-Alexandre Berthier proglasio je Rimsku Republiku. Time je na određeno vrijeme ukinuta papinska teritorijalna vlast u Rimu. Ipak, to još nije bio trajni kraj Papinske Države.
Napoleon je izazvao novi veliki prekid 17. 5. 1809. godine. Preostale papinske teritorije, uključujući Rim, pripojio je Francuskom Carstvu. Papina država u Italiji tako je tokom Napoleonovog doba direktno uključena u drugo carstvo.
Odlukama Bečkog kongresa 1814–1815. obnovljene su papinske teritorije u Italiji. Ta obnova objašnjava zašto pripajanje iz 1809. ne treba poistovjećivati s konačnim gubitkom iz 1870. godine. Papinska teritorijalna vlast vratila se nakon prekida u Napoleonovo doba.
U Rimu je u februaru 1849. proglašena još jedna republika. Francuska intervencija okončala ju je iste godine. Francuska je, dakle, u različitim trenucima imala različite uloge. Francuska akcija prekinula je papinsku upravu 1798., dok je francuska intervencija 1849. okončala kasniju republiku.
Ujedinjenje Italije donijelo je trajniji gubitak teritorija. Pijemont-Sardinija je 1860. preuzela većinu papinskih zemalja, uključujući Umbriju i Marke. Rim i okolna teritorija Lacija ostali su pod papom. Država je opstala, ali na znatno manjoj teritoriji.
Kraljevina Italija proglašena je 17. 3. 1861. godine. Njena vladajuća dinastija Savoja prethodno je vladala Pijemont-Sardinijom. Papa je još držao Rim i okolnu teritoriju. Osnivanje kraljevine zato je prethodilo konačnom nestanku Papinske Države.
Zašto je zauzimanje Rima 1870. bilo prekretnica?
Francuske trupe predstavljale su vojnu prepreku italijanskom preuzimanju Rima. Napoleon III je 1870. povukao svoje vojnike iz Italije zbog Francusko-pruskog rata. Njihovim odlaskom nestala je ta zaštita. Time su se promijenile vojne okolnosti oko preostale papinske teritorije.
Italijanska vojska zauzela je Rim 20. 9. 1870. godine. Time je Papinska Država prestala postojati. Nakon plebiscita početkom oktobra, Rim i preostale papinske teritorije pripojeni su Kraljevini Italiji. Vojno zauzimanje i formalno pripajanje bili su uzastopni koraci konačnog gubitka.
Rim je zatim postao glavni grad kraljevine. Italija je u ljeto 1871. premjestila glavni grad iz Firence u Rim. Grad koji je bio prijestolnica papinske teritorijalne vlasti sada je postao prijestolnica italijanske kraljevine.
Sveta Stolica odbacila je italijanski Zakon o garancijama od 13. 5. 1871. godine. Njeni prigovori odnosili su se, između ostalog, na jednostrani karakter zakona i odredbe koje su za određene nekretnine davale samo pravo korištenja. Zauzimanjem Rima zato je završena papinska teritorijalna vlast, ali odnos Italije i Svete Stolice nije bio riješen.
Hronologija
- 321: Konstantinov zakon omogućio je Crkvi da stječe imovinu.
- 728: Liutprand je darovao Sutri Grguru II.
- 754–756: Pipinovo obećanje teritorija i darovanje ojačali su papinsku suverenost.
- 1798: Berthier je proglasio Rimsku Republiku.
- 1809: Napoleon je pripojio Rim i preostale papinske teritorije.
- 1814–1815: Bečkim sporazumom obnovljene su papinske teritorije u Italiji.
- 1849: Francuska intervencija okončala je još jednu Rimsku Republiku.
- 1860: Pijemont-Sardinija preuzela je većinu papinskih teritorija.
- 17. 3. 1861.: Proglašena je Kraljevina Italija.
- 20. 9. 1870.: Italijanska vojska zauzela je Rim.
- Oktobar 1870.: Nakon plebiscita uslijedilo je pripajanje.
- 1871: Italija je donijela Zakon o garancijama i premjestila glavni grad u Rim.
- 11. 2. 1929.: Potpisan je Lateranski ugovor.
- 7. 6. 1929.: Ugovor je stupio na snagu.
Po čemu se razlikuju Papinska Država, Sveta Stolica i Vatikan?
Papinsku Državu činile su italijanske teritorije kojima je papa upravljao kao politički i vojni suveren. Sveta Stolica označava središnju upravu Katoličke crkve, na čijem je čelu papa. Ona je institucija odvojena od države Vatikan, stvorene 1929. godine.
Razdoblje između 1870. i 1929. jasno pokazuje tu razliku. Tokom tih godina država Vatikan nije postojala, ali je Sveta Stolica održavala diplomatske odnose s drugim državama. Prestanak Papinske Države zato nije značio kraj međunarodnog djelovanja Svete Stolice.
Kardinal Pietro Gasparri potpisao je Lateranski ugovor u ime Svete Stolice 11. 2. 1929. godine. U ime Italije potpisao ga je Benito Mussolini. Ugovorom je stvorena država Vatikan kako bi se zajamčila nezavisnost Svete Stolice. Stupio je na snagu 7. 6. 1929., kada su razmijenjeni instrumenti ratifikacije.
Članom 26 zabilježeno je da Sveta Stolica priznaje Rim kao glavni grad Italije. Njime je također proglašeno da je rimsko pitanje konačno riješeno. Približno 44 hektara Vatikana unutar Rima činila su drugačiju geografsku cjelinu od nekadašnje države u srednjoj Italiji. Sporazum je osigurao nezavisnost stvaranjem nove države, umjesto obnavljanjem ranijih teritorija.
Pojedinosti koje nećete pronaći u vodičima
Obnova nakon Bečkog kongresa imala je granice. Iako su odlukama iz 1814–1815. vraćene papinske teritorije u Italiji, nisu vraćeni Avignon ni Comtat Venaissin. Obnovom zato nisu povraćeni svi nekadašnji papinski posjedi.
Finansijska konvencija iz 1929. precizirala je konkretne isplate. Italija je trebala dati Svetoj Stolici 750 miliona lira u gotovini i državne obveznice nominalne vrijednosti milijardu lira, uz kamatu od pet posto.
Član 3 Lateranskog ugovora predvidio je i neobično uređenje za Trg svetog Petra. Trg je bio vatikanska teritorija, ali su policijske ovlasti na njemu u redovnim okolnostima trebale obavljati italijanske vlasti. Teritorijalna pripadnost i obavljanje policijskih ovlasti tako su u sporazumu uređeni odvojeno.
Često postavljana pitanja
Kada je nastala Papinska Država?
Njeno nastajanje odvijalo se u više faza. Darovanje Sutrija 728. bilo je rana prekretnica. Pipinovo darovanje iz 756. postavilo je temelje papine svjetovne suverenosti u srednjoj Italiji.
Je li Napoleon trajno ukinuo Papinsku Državu?
Ne. Napoleon je pripojio njene preostale teritorije 1809. godine. Bečkim sporazumom iz 1814–1815. obnovljene su papinske teritorije u Italiji. Konačni kraj države uslijedio je zauzimanjem Rima 1870. godine.
Zašto su francuske trupe napustile Rim 1870. godine?
Napoleon III povukao je svoje trupe iz Italije zbog Francusko-pruskog rata. Njihovim povlačenjem uklonjena je francuska vojna zaštita oko Rima prije nego što ga je zauzela italijanska vojska.
Je li Lateranski ugovor obnovio nekadašnju Papinsku Državu?
Ne. Njime je 1929. stvorena država Vatikan kako bi se osigurala nezavisnost Svete Stolice. Sveta Stolica je prema članu 26 također priznala Rim kao glavni grad Italije.
Izvori
- Wikipedia — Papinska Država en.wikipedia.org
- Vikipedi — Papinska Država tr.wikipedia.org
- Wikipedia — Pipinovo darovanje en.wikipedia.org
- Cambridge University Press — Pape i Papinska Država, 1500–1800 cambridge.org
- Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, Ured historičara — Papinska Država history.state.gov
- Sveta Stolica — Sveta Stolica / Država Vatikan: Opće informacije vatican.va
- Sveta Stolica — Lateranski sporazumi, ugovor i finansijska konvencija vatican.va
- Država Vatikan — Historija vaticanstate.va
FAQ
Gdje se nalazila Papinska Država?
Papinska Država nalazila se u srednjoj Italiji, sa središtem u Rimu. U svom širem teritorijalnom obimu obuhvatala je veliki dio današnjeg Lacija, Umbrije, Marki i Romanje.
Kako su pape izgubile svoje teritorije u Italiji?
Pijemont-Sardinija preuzela je većinu papinskih teritorija 1860. godine. Nakon povlačenja francuskih trupa 1870., italijanska vojska zauzela je Rim 20. 9. 1870., a pripajanje je uslijedilo nakon plebiscita početkom oktobra.
Je li Sveta Stolica nestala prestankom Papinske Države?
Ne. Sveta Stolica održavala je diplomatske odnose s drugim državama tokom cijelog razdoblja 1870–1929., kada država Vatikan još nije postojala.
Je li Vatikan isto što i Papinska Država?
Ne. Papinska Država obuhvatala je prostrane teritorije u srednjoj Italiji. Država Vatikan stvorena je Lateranskim ugovorom 1929. i zauzima približno 44 hektara unutar Rima.
Image: Italy Papal States 1689-I Quadrupla Scudo d'Oro.jpg — Antonio Travani, Public domain
