Kako je nastala Treća francuska republika? 1870–1940

Treća francuska republika (Üçüncü Fransız Cumhuriyeti) proglašena je 4. 9. 1870., nakon zarobljavanja Napoleona III (III. Napolyon) kod Sedana (Sedan). Opstala je zahvaljujući parlamentarnom okviru uspostavljenom 1875., republikanskim izbornim pobjedama 1877–1879. i reformama koje su republikansku vlast ukorijenile u javnom životu. Vojni poraz i prijenos ustavnih ovlaštenja na vladu Philippea Pétaina okončali su režim u praksi u julu 1940.

Njen opstanak nije bio izvjestan: birači su u februaru 1871. izabrali monarhističku većinu. Ako pratite razvoj republike od tih izbora, preko njenog ustavnog uređenja do školstva i političkih sukoba, lakše ćete razumjeti njenu dugovječnost. Ključno je pitanje kako je proglašenje republike preraslo u stabilan sistem vlasti.

Kako je poraz Napoleona III doveo do proglašenja republike?

Francuska vojska predala se kod Sedana 2. 9. 1870. Car Napoleon III postao je pruski zarobljenik. Dva dana kasnije, 4. 9. 1870., republika je proglašena u gradskoj vijećnici u Parizu (Paris). Vojni poraz tako je bio neposredna okolnost koja je dovela do promjene režima.

Privremena Vlada nacionalne odbrane formirana je 4. 9. 1870., na čelu s generalom Louis-Julesom Trochuom. Ova prva vlada prethodila je ustavnom uređenju usvojenom 1875. Republika je započela s privremenom vlašću, dok je njenu trajnu institucionalnu strukturu tek trebalo odrediti.

Na izborima 8. 2. 1871. monarhisti su osvojili većinu u Narodnoj skupštini. Ta skupština izabrala je Adolphea Thiersa za šefa izvršne vlasti republike. Ta kombinacija je važna: republikanski okvir u početku je djelovao pod skupštinom u kojoj su dominirali monarhisti.

Sukob je razdvajao i Pariz od republikanske vlade. Pariška komuna upravljala je gradom od 18. 3. 1871. do 28. 5. 1871. Vlada se povukla u Versailles (Versay) i ugušila Komunu. Rana historija republike zato je obuhvatala i oružani sukob i neslaganja o budućem obliku vlasti.

Kako su ustavni zakoni iz 1875. uredili vlast?

Ustavno uređenje uspostavljena su trima zasebnim zakonima. Doneseni su 24. 2. 1875., 25. 2. 1875. i 16. 7. 1875. Zajedno su uredili institucije kroz koje će Treća republika vršiti vlast.

Zakonodavnu vlast imala su dva doma. Zastupnički dom biran je na osnovu općeg prava glasa za muškarce. Senat je u početku imao 300 članova: 225 biranih posrednim izborima i 75 s doživotnim mandatima. U istom parlamentarnom sistemu postojali su učešće birača i različiti načini izbora zakonodavaca.

Zakon od 25. 2. 1875. predviđao je da predsjednika biraju oba doma na zajedničkoj sjednici. Predsjednički mandat trajao je sedam godina, uz mogućnost ponovnog izbora. Ministri su kolektivno odgovarali parlamentu. Ovdje možete vidjeti ključni odnos: predsjednik je ovlaštenja dobijao preko domova, dok su ministri odgovarali parlamentu.

Ovim uređenjem predsjednička funkcija postala je i dio izričito republikanskog ustavnog teksta. Amandman Henrija Wallona, usvojen 30. 1. 1875., upotrijebio je naziv predsjedničke funkcije kako bi uspostavio takvu formulaciju. Tijesna većina kojom je usvojen pokazuje koliko je ustavno priznanje republike i dalje bilo sporno.

Zašto je režim opstao nakon neizvjesnog početka?

Kriza iz 1877. stavila je na kušnju odnos između predsjedničkog uplitanja i izborne volje. Predsjednik Patrice de MacMahon prisilio je Julesa Simona na ostavku 16. 5. 1877. Na izborima u oktobru republikanci su ponovo osvojili većinu u Zastupničkom domu. Kriza je završena obnovljenom podrškom birača republikancima.

Republikanci su u januaru 1879. osvojili i većinu u Senatu. MacMahon je podnio ostavku 30. 1. 1879., a zamijenio ga je Jules Grévy. Posmatrani zajedno, rezultati iz 1877. i 1879. objašnjavaju ključnu fazu učvršćivanja režima: republikanci su osigurali oba zakonodavna doma i predsjedničku funkciju.

Opstanak republike oslanjao se i na institucije izvan parlamenta. Besplatno javno osnovno obrazovanje uvedeno je 1881. Uslijedili su obavezno osnovno obrazovanje i zamjena vjerske moralne pouke moralnom i građanskom poukom u javnom osnovnom obrazovanju 1882. Ove mjere povezale su republikanske zakone sa školovanjem djece i porodičnom svakodnevicom. Režim je tako, uz svoje ustavne institucije, postao prisutan i u običnom životu.

Šta su promijenili sekularno školstvo i zakon o odvajanju iz 1905. godine?

Zakon od 16. 6. 1881. ukinuo je školarine u državnim osnovnim školama i javnim predškolskim ustanovama. Zakon od 28. 3. 1882. zatim je uveo obavezno osnovno obrazovanje za djevojčice i dječake od šest do trinaest godina. Troškovi i pohađanje nastave uređeni su zasebnim mjerama.

Zakon iz 1882. zamijenio je vjersku moralnu pouku u javnom osnovnom obrazovanju moralnom i građanskom poukom. Veza sa svakodnevicom bila je neposredna: porodični troškovi školovanja, djetetovo pohađanje nastave i sadržaj časova bili su obuhvaćeni ovim reformama. Ako želite razumjeti republikansku vlast izvan parlamentarnih glasanja, učionica vam pruža konkretan primjer.

Zakon od 9. 12. 1905. promijenio je odnose između vjerskih zajednica i države. Zagarantovao je slobodu savjesti i slobodu vjeroispovijesti, uz ograničenja vezana za javni red. Ukinuo je i konkordatski sistem.

Prema zakonu iz 1905., republika nije trebala službeno priznavati nijednu vjersku zajednicu, plaćati vjerske službenike niti subvencionirati vjerske zajednice. Ove odredbe uredile su institucionalni i finansijski odnos države prema religiji. Zajedno sa školskim zakonima pokazuju kako su republikanski zakoni tokom nekoliko decenija preoblikovali javnu vlast.

Koje je podjele razotkrila Dreyfusova afera?

U decembru 1894. vojni sud osudio je kapetana Alfreda Dreyfusa, jevrejskog oficira, zbog predaje vojnih dokumenata Njemačkoj (Almanya). Osuđen je na doživotno progonstvo u Francusku Gvajanu (Fransız Guyanası). Njegov slučaj prerastao je u dugotrajan sukob oko vojnog autoriteta i pravde.

Afera, koja je trajala od 1894. do 1906., uglavnom je podijelila konzervativne, tradicionalističke katoličke i monarhističke krugove koji su branili vojsku od republikanskih i antiklerikalnih intelektualaca i nastavnika koji su podržavali Dreyfusa. Ova svrstavanja razotkrila su podjele u društvu kojim je upravljala republika. Ustavno učvršćivanje nije uklonilo sporove oko autoriteta ili postupanja prema jednom oficiru.

Émile Zola uključio se otvorenim pismom naslovljenim J’accuse, objavljenim u listu L’Aurore 13. 1. 1898. Optužio je vojno pravosuđe, a zatim je zbog klevete osuđen na godinu dana zatvora. Sukob se proširio izvan prvobitnog krivičnog postupka i zahvatio one koji su javno osporavali način na koji je vođen.

Kasacioni sud poništio je Dreyfusovu presudu iz 1899. dana 12. 7. 1906., bez naloga za novo suđenje. Odlukom je pravno utvrđeno da optužbe nisu imale osnova. Republika je opstala tokom afere, ali je slučaj razotkrio ozbiljne sukobe unutar njenih institucija i političke kulture.

Pojedinosti koje nećete naći u vodičima

Wallonov amandman usvojen je s 354 glasa prema 353. Ustavna formulacija kojom je uspostavljena republika zato je zavisila od razlike od jednog glasa. Tri ustavna zakona prvobitno su sadržavala samo 34 člana, bez preambule i bez deklaracije o pravima.

Zakon od 16. 7. 1875. zahtijevao je molitve za rad parlamenta u crkvama i protestantskim bogomoljama u nedjelju nakon otvaranja parlamentarnog zasjedanja. Ova odredba omogućava poređenje prvobitnog ustavnog uređenja s kasnijim zakonom o odvajanju iz 1905. Pokazuje koliko se pravni odnos prema religiji promijenio.

Školski zakon iz 1882. predvidio je u javnim osnovnim školama, osim nedjelje, još jedan slobodan dan sedmično. Porodice su tako mogle organizovati vjersku pouku izvan škole. Istovremeno, riječ laïcité ne pojavljuje se u samom zakonu o odvajanju iz 1905. Obje pojedinosti pomažu vam da sekularne zakone razumijete kroz njihove stvarne odredbe.

Hronologija

• 2. 9. 1870.: Francuska predaja kod Sedana; zarobljen Napoleon III.
• 4. 9. 1870.: Republika proglašena u Parizu.
• 8. 2. 1871.: Na izborima monarhisti osvajaju većinu u Narodnoj skupštini.
• 18. 3. 1871. – 28. 5. 1871.: Pariška komuna i njeno gušenje.
• 30. 1. 1875.: Wallonov amandman usvojen razlikom od jednog glasa.
• 24. 2. 1875. – 16. 7. 1875.: Usvojena tri ustavna zakona.
• Maj–oktobar 1877.: MacMahonova kriza i republikanska izborna pobjeda.
• Januar 1879.: Republikanci osvajaju Senat; Grévy postaje predsjednik.
• 1881–1882.: Zakoni o besplatnom javnom osnovnom školovanju i obaveznom obrazovanju.
• 1894–1906.: Dreyfusova afera, uključujući Zolino javno istupanje 1898.
• 9. 12. 1905.: Zakon o odvajanju crkava od države.
• Maj–juni 1940.: Njemačka ofanziva, okupacija Pariza i primirje.
• 10. 7. 1940. – 11. 7. 1940.: Prenesena ustavna ovlaštenja; doneseni osnivački akti višijevskog režima.
• 9. 8. 1944.: Uredba potvrđuje pravni kontinuitet republike.

Kako su vojni poraz i glasanje u julu 1940. okončali režim?

Njemačke snage ušle su 10. 5. 1940. u Nizozemsku (Hollanda), Belgiju (Belçika) i Luksemburg (Lüksemburg), čime je počela ofanziva na zapadu. Njemačke trupe ušle su u Pariz 14. 6. 1940. Vojni slom podijelio je francusku vladu oko nastavka borbe ili traženja primirja.

Paul Reynaud podnio je ostavku, a Philippe Pétain postao je predsjednik vlade 16. 6. 1940. Francuska (Fransa) je potpisala primirje s Njemačkom u Rethondesu (Rethondes) 22. 6. 1940. Stupilo je na snagu 25. 6. 1940. Ovi događaji prethodili su parlamentarnom prijenosu ustavnih ovlaštenja.

Zastupnički dom i Senat sastali su se 10. 7. 1940. na zajedničkoj sjednici u kazinu u Vichyju (Vichy). S 569 glasova prema 80 ovlastili su vladu pod Pétainovim vodstvom da izradi novi ustav. Ustavnim aktima donesenim 11. 7. 1940. uspostavljen je režim Francuske države sa sjedištem u Vichyju. Treći akt zadržao je domove na papiru, ali je njihove sjednice odgodio do daljnjeg.

Historijsko razdoblje Treće republike traje od 4. 9. 1870. do prijenosa vlasti 10. 7. 1940. Uslijedilo je pravno razgraničenje: član 1. uredbe od 9. 8. 1944. proglasio je da je oblik vladavine u Francuskoj ostao republikanski i da republika nikada nije pravno prestala postojati.

Često postavljana pitanja

Je li Treća republika bila čvrsto uspostavljena u septembru 1870. godine?

Proglašena je 4. 9. 1870., ali je 1871. uslijedila monarhistička većina u skupštini. Ustavni zakoni iz 1875. i republikanske pobjede 1877–1879. učvrstili su režim.

Kako je biran predsjednik?

Prema zakonu od 25. 2. 1875., oba doma zajednički su birala predsjednika na sedam godina. Ponovni izbor bio je dozvoljen.

Je li sekularno školstvo zabranjivalo porodicama da organizuju vjersku pouku?

Zakon iz 1882. predvidio je u javnim osnovnim školama, osim nedjelje, još jedan slobodan dan sedmično kako bi porodice mogle organizovati vjersku pouku izvan škole.

Zašto se 1940. smatra krajem ako je republikanski pravni kontinuitet nastavljen?

Prijenos vlasti i ustavni akti iz jula 1940. okončali su režim u praksi. Uredba iz 1944. naknadno je potvrdila pravni kontinuitet republike.

Izvori

1. Assemblée nationale — Drugo carstvo assemblee-nationale.fr
2. Assemblée nationale — Republika i opće pravo glasa za muškarce, 1870–1940 www2.assemblee-nationale.fr
3. Assemblée nationale — Treća republika assemblee-nationale.fr
4. Assemblée nationale — Tri ustavna zakona iz 1875 assemblee-nationale.fr
5. Wikipedia — Treća francuska republika en.wikipedia.org
6. EPHE-PSL / IREL — Sekularnost: dokumenti irel.ephe.psl.eu
7. Sénat — Zakon od 28. 3. 1882. o obaveznom osnovnom obrazovanju senat.fr
8. Assemblée nationale — Dreyfusova afera assemblee-nationale.fr
9. Assemblée nationale — Odvajanje crkava od države assemblee-nationale.fr
10. Musée de l’Armée — Godina 1940 musee-armee.fr
11. Assemblée nationale — 1918–1945. i slom Treće republike www2.assemblee-nationale.fr
12. Assemblée nationale — Prijenos punih ovlaštenja Pétainu assemblee-nationale.fr
13. Sénat — Parlament u Vichyju senat.fr
14. Vikipedi — Treća francuska republika tr.wikipedia.org
15. Légifrance — Uredba od 9. 8. 1944 legifrance.gouv.fr

FAQ

Image: Badge of the French Legion d’Honneur – Third Republic (Reverse).png — GrafVonEbbell, CC BY-SA 4.0