Carstvo Ašanti bilo je država naroda Akan sa središtem u Kumasiju, u unutrašnjosti današnje Gane u zapadnoj Africi. Njegova vlast obuhvatala je veliki dio Gane i dijelove današnje Obale Slonovače i Toga. Nalazišta zlata bila su oslonac njegovim vladarima, dok je Kumasi postao središte međunarodne trgovine zlatom.
Ako želite razumjeti Ašanti, počnite od veze između Kumasija, zlata i Zlatnog prijestolja. U gradu je bila koncentrisana kraljevska vlast. Zlato je donosilo bogatstvo i imalo vjersko značenje. Prijesto je predstavljao politički i kulturni duh društva Ašanti.
Karta Carstva Ašanti: gdje se nalazilo?
Pronađite Kumasi u unutrašnjosti Gane i pronaći ćete središte carstva. Vlast Ašantija protezala se daleko izvan tog središta. Obuhvatala je veliki dio današnje Gane i dijelove država koje danas nazivamo Obala Slonovače i Togo.
Savez se oblikovao krajem 17. vijeka. Osei Tutu i njegov vjerski savjetnik Okomfo Anokye imali su presudnu ulogu u njegovom nastanku. Koalicija Ašantija porazila je Denkyiru kod Feyiasea 1701. godine. Pobjeda je okončala prevlast Denkyire i ojačala savez sa središtem u Kumasiju.
Glavni grad Carstva Ašanti: zašto je Kumasi bio važan
Kumasi se 1695. godine, djelovanjem Oseija Tutua, uzdigao kao glavni grad. Njegov značaj povezivao je političku vlast s pristupom bogatstvu u zlatu. Lokalna nalazišta pomagala su u izdržavanju kraljeva Ašantija, a dvor je postao središte međunarodne trgovine zlatom.
U Kumasiju su se susretali kraljevska vlast i vješta zanatska proizvodnja. Thomas Bowdich zabilježio je rad njegovih zlatara 1817. godine. Opisao je modele od voska, glinene kalupe i vatru loženu drvenim ugljem. Ti materijali bili su dio postupka lijevanja izgubljenim voskom kojim su se služile zanatlije Ašantija.
Trgovina zlatom: od rudarskih jama do mesinganih utega
Zlato Ašantija potjecalo je iz potoka i riječnih korita, ali i iz dubljih rudarskih jama. Njegova proizvodnja zato je obuhvatala različite načine vađenja. Zlato koje je podupiralo kraljevsku vlast najprije se vadilo na tim nalazištima, a zatim ulazilo u trgovačke mreže.
Trgovci naroda Akan koristili su male mesingane utege nazvane abramo za vaganje zlatnog praha. Ako ste gledali kako se roba važe pri kupovini, već imate svakodnevnu poveznicu s tom praksom. Zahvaljujući mesinganim utezima, precizno odmjerene količine bile su osnova trgovine zlatnim prahom.
Proizvodnja zlata donosila je prihode i vladarima. Prema studiji Kwamea Arhina iz 1978. godine, na izvađeno zlato plaćao se porez od 50 posto. Bila su uređena i prava na grumene zlata. Udio koji je pripadao lokalnom vladaru određivao je granice kraljevskih potraživanja.
Odnos između kraljevske kontrole i drugih privrednih aktivnosti i dalje je predmet rasprave. Gareth Austin osporava stav da su izvori bogatstva tokom razdoblja 1807–1883. bili gotovo potpuno pod državnom kontrolom. On tvrdi da su privatno poduzetništvo i unutrašnja trgovina također bili važne pokretačke snage privrede Ašantija.
Industrijalizacija Carstva Ašanti: alati i specijalizirani zanati
Rudarska središta Ašantija u 19. vijeku omogućavala su rad specijaliziranim kovačima i zanatlijama koje su obrađivale drvo. Oni su izrađivali opremu za rudare. Kovači su nabavljali otpadno željezo iz evropskih trgovačkih postaja na obali. Time su lokalnu proizvodnju alata povezivali s obalnom trgovinom.
Ovi zanati pružaju konkretne dokaze o tehničkom umijeću i specijaliziranoj proizvodnji. Bowdichov opis iz 1817. godine donosi još jedan primjer iz Kumasija. Zlatari su oblikovali vosak, pripremali glinene kalupe i koristili vatru loženu drvenim ugljem za lijevanje metala. Rudarstvo, izrada alata i obrada zlata bili su povezani dijelovi privrede.
Trgovina robljem i ropstvo u Carstvu Ašanti
Privreda Ašantija uključivala je trgovinu porobljenim ljudima, uz trgovinu zlatom i poljoprivrednim proizvodima. Ropstvo je podrazumijevalo i vlasništvo nad ljudima unutar društva Ašanti. Austinova studija o razdoblju 1807–1896. pokazuje da su poglavari posjedovali najveći broj porobljenih ljudi i njihovih potomaka.
Historičari različito procjenjuju značaj ovih aktivnosti u široj privredi. Ivor Wilks tvrdi da Ašanti nije zavisio od pohoda radi zarobljavanja ljudi za izvoz. Prema njegovom tumačenju, važniji je bio rad porobljenih ljudi unutar Ašantija. Ta se tvrdnja odnosi na njihovu privrednu ulogu, uz priznavanje učešća Ašantija u trgovini robljem.
Kada ovu raspravu čitate uz Austinov rad, otvaraju se zasebna pitanja o vlasništvu, radu i razmjeni. Poglavari su posjedovali veliki broj porobljenih ljudi. Prema Austinovom tumačenju, važni su bili i privatno poduzetništvo i unutrašnja trgovina. Samo kraljevsko bogatstvo zato ne objašnjava svaki privredni odnos o kojem ovi historičari raspravljaju.
Religija Carstva Ašanti: zlato i životni duh
Značenje zlata nadilazilo je njegovu trgovačku vrijednost. U vjerovanjima Ašantija ono je bilo zemaljski pandan Suncu. Smatralo se i materijalnim očitovanjem pojma kra, životnog duha. Zlatni predmeti na dvoru zato su pripadali i vjerskom i privrednom svijetu.
Traženje savjeta od božanskih bića imalo je mjesto i u svetim građevinama koje je dokumentovao UNESCO. Tradicionalna praksa uključivala je obraćanje tim bićima zbog određenih problema ili prije važnih poduhvata. Ove građevine povezivale su vjerovanja s odlukama i postupcima u životu zajednice.
Zlatni prijesto Carstva Ašanti i simbolika zastave
Prema dvorskom predanju, Zlatni prijesto spustio se s neba u krilo Oseija Tutua 1701. godine. Riječ je o mitu o osnivanju koji objašnjava božansko odobrenje kraljevske vlasti. Njegovo vjersko značenje stoji uz politički savez koji je iste godine ojačan pobjedom kod Feyiasea.
Za pitanje zastave Carstva Ašanti, Muzej umjetnosti Metropolitan nudi korisno poređenje. Ulogu Zlatnog prijestolja poredi s ulogom nacionalne zastave. To poređenje opisuje njegovu funkciju zajedničkog političkog i kulturnog simbola.
Sveti status prijestolja postavljao je ograničenja i kraljevom ponašanju. Na njemu nije smio sjediti čak ni kralj Ašantija. To ograničenje pomaže da se razumije značaj zahtjeva guvernera Fredericka Mitchella Hodgsona od 28. 3. 1900. Obraćajući se vođama Ašantija, zatražio je da sjedne na prijesto kao predstavnik britanske kraljice.
Arhitektura Carstva Ašanti: svete građevine oko Kumasija
UNESCO-vo dobro Tradicionalne građevine Ašantija čini deset svetih objekata oko Kumasija. Među njihovim lokacijama su Abirim, Besease i Patakro. Građevine su 1980. godine upisane na Listu svjetske baštine prema kulturnom kriteriju (v).
Objekti su građeni oko dvorišta, uz upotrebu drveta, bambusa i zemljanog maltera. Krovovi su prvobitno imali pokrov od biljnog materijala. Ovi materijali i prostorni raspored ključni su za arhitektonsku tradiciju očuvanu na lokalitetu.
Ako pogledate zidne reljefe, vidjet ćete životinje, ptice, biljke i spiralne oblike. Ti motivi prenose ideje i vjerovanja povezana sa simbolima Adinkra. Ukrasi daju zidovima ulogu u izražavanju misli i vjerskih značenja.
Britanska intervencija i borba za Kumasi
Britanske trupe opljačkale su stotine zlatnih kraljevskih predmeta iz palače u Kumasiju 4. 2. 1874. Zapljena je pogodila dvor na kojem je zlato izražavalo bogatstvo, vlast i vjersko značenje. Ti predmeti pripadali su istoj dvorskoj kulturi koja je dokumentovana kroz zlatarsko umijeće Ašantija.
Britanske snage zauzele su Kumasi u januaru 1896. godine. Uhapsile su kralja Ašantija, asantehenea Prempeha I, i uklonile ga s vlasti. Hodgsonov zahtjev u vezi sa Zlatnim prijestoljem uslijedio je 1900. godine. Time je sveti simbol direktno uključen u sukob s kolonijalnom silom.
Yaa Asantewaa, kraljica majka i regentica Ejisua, predvodila je otpor Ašantija britanskoj kolonijalnoj vlasti 1900. godine. Nakon ratova i britanske aneksije, Ašanti je 1. 1. 1902. došao pod kolonijalnu upravu.
Hronologija
- Kraj 17. vijeka: Osei Tutu i Okomfo Anokye pomogli su u oblikovanju saveza Ašantija.
- 1695: Kumasi se pod Oseijem Tutuom uzdigao kao glavni grad.
- 1701: Pobjeda kod Feyiasea okončala je prevlast Denkyire.
- 1817: Thomas Bowdich zabilježio je tehniku lijevanja izgubljenim voskom kojom su se služili zlatari Ašantija u Kumasiju.
- 4. 2. 1874.: Britanske trupe opljačkale su kraljevsku palaču u Kumasiju.
- Januar 1896: Britanske snage zauzele su Kumasi i uhapsile Prempeha I.
- 28. 3. 1900.: Hodgson je zatražio da sjedne na Zlatni prijesto.
- 1900: Yaa Asantewaa predvodila je otpor britanskoj kolonijalnoj vlasti.
- 1. 1. 1902.: Ašanti je došao pod kolonijalnu upravu.
- 1980: Tradicionalne građevine Ašantija upisane su na UNESCO-vu Listu svjetske baštine.
- 2024: Sedamnaest kraljevskih predmeta iz zbirke V&A izloženo je u Kumasiju.
Detalji koje nećete naći u vodičima
Trgovci Ašantija koristili su različite sisteme mjera za težinu, zavisno od trgovačkih partnera. U razmjeni s Evropljanima koristili su evropske mjere. U unutrašnjoj trgovini služili su se vlastitim sistemom zasnovanim na miskalu. Trgovina zlatom zato je zahtijevala poznavanje više mjernih sistema.
Službenici akrafo, koji su pročišćavali kraljevu dušu, birani su prema posebnoj povezanosti rođenjem. Bili su to žene i muškarci rođeni istog dana u sedmici kao kralj. Njihove dužnosti povezivale su kraljevski obred s danom rođenja u sedmici.
Sedamnaest kraljevskih predmeta Ašantija iz zbirke V&A ponovo je izloženo u Kumasiju 2024. godine, nakon više od 150 godina. Njihovo pojavljivanje u gradu povezalo je sačuvane dvorske predmete s mjestom u kojem je bila koncentrisana kraljevska vlast Ašantija.
Često postavljana pitanja
Gdje se nalazilo Carstvo Ašanti?
Njegovo središte bilo je u Kumasiju, u unutrašnjosti Gane u zapadnoj Africi. Njegova vlast obuhvatala je veliki dio današnje Gane i dijelove Obale Slonovače i Toga.
Koji je bio glavni grad Carstva Ašanti?
Glavni grad bio je Kumasi. Taj položaj stekao je 1695. godine djelovanjem Oseija Tutua i postao središte kraljevske vlasti i međunarodne trgovine zlatom.
Šta je bio Zlatni prijesto?
Predstavljao je politički i kulturni duh društva Ašanti. Dvorsko predanje opisuje kako se 1701. godine spustio u krilo Oseija Tutua. Na njemu nije smio sjediti čak ni kralj.
Je li Carstvo Ašanti učestvovalo u ropstvu?
Da. Njegova privreda uključivala je trgovinu porobljenim ljudima i njihov rad unutar Ašantija. Historičari raspravljaju o relativnom značaju izvoza robova, rada unutar zemlje, državne kontrole i privatnog poduzetništva.
Izvori
- Wikipedia — Carstvo Ašanti en.wikipedia.org
- Wikipedia — Kumasi en.wikipedia.org
- Muzej Victoria i Albert — Historija zlata Ašantija u muzeju V&A vam.ac.uk
- Muzej umjetnosti Metropolitan — Geometrijski uteg za zlato: rudarstvo metmuseum.org
- Muzej umjetnosti Metropolitan — Geometrijski uteg za zlato: sistemi mjera za težinu metmuseum.org
- Muzej umjetnosti Metropolitan — Zlato u dvorskoj umjetnosti Ašantija metmuseum.org
- Journal des Africanistes — Vađenje zlata i trgovina među Ašantijima u Gani persee.fr
- Cambridge University Press — „Starješine nisu bile prisutne”: obični ljudi i privatno vlasništvo u Ašantiju, 1807–96 cambridge.org
- UNESCO-ov Centar za svjetsku baštinu — Tradicionalne građevine Ašantija whc.unesco.org
- Oxford University Press — Sakupljačka manija, rasna nauka i kulturno preobraćanje putem prisilnih ekspedicija academic.oup.com
- Britanski muzej — Hronologija afričkih kraljevstava britishmuseum.org
FAQ
Gdje se nalazilo Carstvo Ašanti?
Središte Carstva Ašanti bilo je u Kumasiju, u unutrašnjosti današnje Gane u zapadnoj Africi. Njegova vlast obuhvatala je veliki dio Gane i dijelove današnje Obale Slonovače i Toga.
Koji je bio glavni grad Carstva Ašanti?
Glavni grad bio je Kumasi. Taj položaj stekao je 1695. godine djelovanjem Oseija Tutua i postao središte kraljevske vlasti i međunarodne trgovine zlatom.
Šta je bio Zlatni prijesto?
Zlatni prijesto predstavljao je politički i kulturni duh društva Ašanti. Dvorsko predanje opisuje kako se 1701. godine spustio s neba u krilo Oseija Tutua. Na njemu nije smio sjediti čak ni kralj Ašantija.
Je li Carstvo Ašanti učestvovalo u ropstvu?
Da. Njegova privreda uključivala je trgovinu porobljenim ljudima i korištenje njihovog rada unutar Ašantija. Historičari raspravljaju o relativnom značaju izvoza robova, rada unutar zemlje, državne kontrole i privatnog poduzetništva.
Image: Ashanti Yam Ceremony 1817.jpg — Thomas E. Bowdich, Public domain
