Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je plan podjele Palestine (Filistin) 29. 11. 1947. kao Rezoluciju 181 (II). Plan je predviđao nezavisnu arapsku i jevrejsku državu povezane ekonomskom unijom, uz međunarodnu upravu nad Jerusalemom (Kudüs). Većina jevrejskih organizacija prihvatila ga je, dok su ga palestinski Arapi i arapske države odbacili. Uslijedili su građanski, a zatim međudržavni rat, koji su spriječili njegovu provedbu kako je bila zamišljena.
Zašto je plan za dvije države uključivao i zajedničko monetarno uređenje, arapsku enklavu i poseban status Jerusalema? Te odredbe pokazuju šta je UN predlagao osim same podjele teritorije. Ako pratite rad odbora, kartu i događaje do 1949, možete razlikovati uređenje predviđeno rezolucijom od linija kontrole nastalih nakon rata.
Zašto je UN 1947. predložio podjelu Palestine?
Velika Britanija (Büyük Britanya) zatražila je od UN-a preporuku o budućnosti Palestine. UN je 15. 5. 1947. osnovao Specijalni odbor Ujedinjenih nacija za Palestinu, poznat kao UNSCOP. U njemu su bili predstavnici 11 zemalja. Zadatak odbora stavio je budućnost Palestine pred međunarodno tijelo dok je teritorija još bila pod britanskim mandatom.
UNSCOP nije postigao jedinstven stav. Njegov izvještaj od 3. 9. 1947. zabilježio je da sedam članova podržava podjelu uz ekonomsku uniju. Indija (Hindistan), Iran (İran) i Jugoslavija (Yugoslavya) podržavale su federalno rješenje. Australija (Avustralya) bila je suzdržana. Podjela je, dakle, bila prijedlog većine članova odbora, ali je podršku dobilo i drugačije ustavno uređenje.
Jevrejske organizacije sarađivale su s UNSCOP-om. Arapski viši komitet odbio je učestvovati. Prigovarao je tome što se nije razmatrala nezavisnost i što pitanje jevrejskih izbjeglica u Evropi (Avrupa) nije odvojeno od budućnosti Palestine. Ti prigovori odnosili su se na sam okvir istraživanja, prije glasanja Generalne skupštine o podjeli.
Koji je bio glavni cilj plana Ujedinjenih nacija za podjelu Palestine?
Glavni cilj plana bio je zamijeniti britanski mandat nezavisnom arapskom i jevrejskom državom. Povezivala bi ih ekonomska unija. Jerusalem bi imao posebnu međunarodnu upravu i ne bi pripadao nijednoj državi. Prijedlog je tako spajao političko razdvajanje, zajedničko ekonomsko uređenje i poseban režim za grad.
Rokovi su bili precizni. Britanske oružane snage trebale su se povući najkasnije do 1. 8. 1948. Arapska i jevrejska država, kao i poseban režim za Jerusalem, trebali su biti uspostavljeni dva mjeseca nakon povlačenja. Krajnji rok za njihovo uspostavljanje bio je 1. 10. 1948.
Predviđene države morale bi poštovati i odredbe o zaštiti svog stanovništva. Plan je zabranjivao diskriminaciju na osnovu rase, vjere, jezika ili spola. Manjinama je garantovao obrazovanje na njihovim jezicima. Te odredbe bile su dio predloženog uređenja, zajedno s granicama, nezavisnošću i ekonomskom saradnjom.
Šta je zapravo odlučeno Rezolucijom UN-a 181?
Generalna skupština usvojila je Rezoluciju 181 (II) 29. 11. 1947. Rezultat glasanja bio je 33 glasa za, 13 protiv i 10 suzdržanih. Jedna članica nije učestvovala u glasanju. Tekst je preporučivao Velikoj Britaniji i drugim članicama UN-a da usvoje i provedu plan podjele.
Pravno značenje rezolucije bilo je sporno. Oxford Bibliographies navodi da su je Sekretarijat UN-a, Sovjetski Savez (Sovyetler Birliği) i Jevrejska agencija smatrali obavezujućom. Arapske države protivile su joj se jer su je smatrale suprotnom pravu palestinskih Arapa na samoopredjeljenje kroz stvaranje jedne države. To su bili suprotstavljeni pravni stavovi o istoj rezoluciji.
Ni zajednice na koje se plan odnosio nisu ga jednako prihvatile. Prema Nacionalnom arhivu SAD-a, većina jevrejskih organizacija prihvatila je plan. Palestinski Arapi odbacili su podjelu jer su smatrali da pogoduje Jevrejima i da je nepravedna prema arapskom stanovništvu koje bi ostalo unutar predložene jevrejske države. Glasanje Generalne skupštine nije riješilo to neslaganje.
Kako čitati kartu plana Ujedinjenih nacija za podjelu Palestine?
Počnite od tri predložene teritorijalne cjeline: jevrejske države, arapske države i međunarodnog područja Jerusalema. Prema izračunu površina koji prenosi Wikipedia na engleskom jeziku, jevrejskoj državi pripadala bi 15.264 kvadratna kilometra, arapskoj 11.592, a području Jerusalema 176. Ti podaci opisuju prijedlog, a ne teritorijalni ishod rata.
Predložena jevrejska država obuhvatala je istočnu Galileju (Celile), obalnu ravnicu koja se protezala od područja Haife (Hayfa) i veći dio pustinje Negev (Necef). Predložena arapska država obuhvatala je dijelove centralne i zapadne Galileje, brdovita područja Samarije (Samiriye) i Judeje (Yahudiye), te južnu obalu s Gazom (Gazze).
Kada proučavate obalni dio karte, obratite posebnu pažnju na Jafu (Yafa). Ona je bila određena kao enklava arapske države unutar obalne teritorije jevrejske države. Njen položaj pokazuje zašto čitanje karte zahtijeva više od prepoznavanja dva velika područja označena različitim bojama.
Jerusalem i okolno područje Betlehema (Beytüllahim) trebali su činiti corpus separatum, odnosno zasebnu međunarodnu teritoriju. Njome bi upravljalo Starateljsko vijeće UN-a. Prema planu, to područje ne bi pripalo nijednoj od predloženih država. Njegov status bio je zaseban dio uređenja, uz dvije države i njihovu ekonomsku uniju.
Detalji koje nećete naći u vodičima
Za vas koji posjećujete Tursku (Türkiye), zapisnik glasanja nudi neposrednu poveznicu: Turska je glasala protiv Rezolucije 181. Sjedinjene Američke Države (Amerika Birleşik Devletleri) i Sovjetski Savez glasali su za. Velika Britanija, koja je bila mandatna sila, bila je suzdržana. Ti stavovi pomažu vam da razlikujete glasanje sile koja je upravljala teritorijom od glasanja drugih država uključenih u odluku.
Ekonomske odredbe zadirale su u svakodnevni život. Kada kupujete kartu za voz, šaljete pismo ili mijenjate novac, koristite usluge obuhvaćene predloženom unijom. Plan je uključivao carinsku uniju i zajednički monetarni sistem zasnovan na jedinstvenom deviznom kursu. Željeznice, poštanske službe, luke i aerodromi trebali su služiti zajedničkoj koristi.
Međunarodno uređenje Jerusalema predviđalo je preispitivanje nakon prvih deset godina. Stanovnici su na referendumu trebali iznijeti stavove o mogućim promjenama. Prijedlog je tako sadržavao i postupak za ponovno razmatranje gradskog režima, uz odredbe o njegovom uspostavljanju.
Rezolucija 181 ostala je relevantna i nakon što je rat spriječio njenu namjeravanu provedbu. Protokolom iz Lozane (Lozan) od 12. 5. 1949. Izrael (İsrail), Egipat (Mısır), Jordan (Ürdün), Liban (Lübnan) i Sirija (Suriye) prihvatili su je kao osnovu za razgovore o teritorijalnim pitanjima. Ta kasnija upotreba odnosila se na pregovore o teritoriji. Nije značila da je prvobitni plan bio proveden.
Kakav je bio ishod plana Ujedinjenih nacija za podjelu Palestine?
Nakon odluke iz novembra uslijedio je građanski rat 1947–1948. između arapske i jevrejske zajednice u Palestini pod britanskim mandatom. Predloženi prijelaz na dvije države i međunarodni Jerusalem nije se odvijao prema rokovima iz rezolucije. Rat je spriječio provedbu predloženog uređenja kako je bilo zamišljeno.
David Ben-Gurion proglasio je osnivanje Države Izrael 14. 5. 1948. Američki predsjednik Harry Truman priznao je novu državu istog dana. Vojna intervencija arapskih država 15. 5. 1948. uvela je sukob u međudržavnu fazu. Ti događaji razgraničavaju borbe unutar Palestine pod britanskim mandatom od kasnijeg rata između država.
Primirjima iz 1949. nastale su linije kontrole koje su se razlikovale od karte podjele. Izrael je kontrolisao neka područja dodijeljena predloženoj arapskoj državi. Gaza je ostala pod egipatskom kontrolom, a Zapadna obala (Batı Şeria) pod jordanskom. Ako kartu iz 1947. čitate kao prikaz poslijeratnog uređenja, miješate prijedlog s kasnijim ishodom.
Ljudske posljedice bile su velike. Historijska procjena UNHCR-a navodi da je približno 750.000 Palestinaca protjerano ili prisiljeno na bijeg s područja pod kontrolom jevrejskih snaga tokom borbi prije i poslije osnivanja Izraela. Raseljavanje je, uz diplomatske odluke i teritorijalne promjene, sastavni dio objašnjenja ove faze arapsko-izraelskog sukoba.
Hronologija
- 15. 5. 1947.: UN je osnovao UNSCOP radi istraživanja budućnosti Palestine.
- 3. 9. 1947.: Izvještaj UNSCOP-a predstavio je većinsku podršku podjeli i manjinsku podršku federalnom rješenju.
- 29. 11. 1947.: Generalna skupština usvojila je Rezoluciju 181 (II).
- 1947–1948: Borbe između arapske i jevrejske zajednice prerasle su u građanski rat.
- 14. 5. 1948.: David Ben-Gurion proglasio je osnivanje Izraela.
- 15. 5. 1948.: Arapske države vojno su intervenisale i uvele sukob u međudržavnu fazu.
- 1949: Sporazumima o primirju uspostavljene su linije kontrole koje su se razlikovale od karte podjele.
- 12. 5. 1949.: Protokolom iz Lozane Rezolucija 181 prihvaćena je kao osnova za teritorijalne pregovore.
Gdje možete pronaći PDF plana podjele i provjeriti tvrdnje s Reddita?
UN-ova stranica s dokumentom Rezolucije 181 (II) sadrži poveznicu za preuzimanje pod nazivom ARES181.pdf. Tekst vam omogućava da zajedno proučite predložene rokove, ekonomsku uniju i međunarodno uređenje Jerusalema.
Ako naiđete na raspravu na Redditu o tome je li UN podijelio Palestinu, uporedite njene formulacije s preporukom rezolucije da se plan usvoji i provede. Zatim uporedite predloženu kartu s ishodom iz 1949. Preporuka, njeno sporno pravno tumačenje i nepotpuna provedba zasebna su pitanja koja potkrepljuju različiti dijelovi ove historije.
Često postavljana pitanja
Koji je bio glavni cilj plana UN-a za podjelu Palestine?
Cilj je bio uspostaviti nezavisnu arapsku i jevrejsku državu nakon završetka britanskog mandata. Povezivala bi ih ekonomska unija, dok bi Jerusalem dobio posebnu međunarodnu upravu.
Kakav je bio rezultat glasanja UN-a o podjeli Palestine?
Rezolucija 181 (II) usvojena je 29. 11. 1947. Dobila je 33 glasa za, 13 protiv i 10 suzdržanih. Jedna članica nije učestvovala u glasanju.
Je li karta podjele postala konačno teritorijalno uređenje?
Nije. Rat je spriječio provedbu kako je bila zamišljena. U vrijeme primirja iz 1949. Izrael je kontrolisao dio teritorije dodijeljene predloženoj arapskoj državi, dok je Egipat kontrolisao Gazu, a Jordan Zapadnu obalu.
Gdje je PDF plana UN-a za podjelu Palestine?
Stranica UN-a s dokumentom Rezolucije 181 (II) sadrži poveznicu na ARES181.pdf. Preko nje možete pristupiti rezoluciji koja predlaže podjelu uz ekonomsku uniju i međunarodni režim za Jerusalem.
Izvori
- Ujedinjene nacije — Rezolucija Generalne skupštine 181 (II) un.org
- Wikipedia — Specijalni odbor Ujedinjenih nacija za Palestinu en.wikipedia.org
- Wikipedia — Plan Ujedinjenih nacija za podjelu Palestine en.wikipedia.org
- Oxford Bibliographies — Plan UN-a za podjelu Palestine i međunarodno pravo academic.oup.com
- Nacionalni arhiv SAD-a — 50. godišnjica Države Izrael archives.gov
- Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a, Ured historičara — Arapsko-izraelski rat 1948 history.state.gov
- Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a, Ured historičara — Stvaranje Izraela, 1948 history.state.gov
- UNHCR — Stanje izbjeglica u svijetu 2000, poglavlje 1 unhcr.org
FAQ
Koji je bio glavni cilj plana UN-a za podjelu Palestine?
Glavni cilj bio je uspostaviti nezavisnu arapsku i jevrejsku državu nakon završetka britanskog mandata. Države bi bile povezane ekonomskom unijom, dok bi Jerusalem imao posebnu međunarodnu upravu.
Kakav je bio rezultat glasanja UN-a o podjeli Palestine?
Rezolucija 181 (II) usvojena je 29. 11. 1947. sa 33 glasa za, 13 protiv i 10 suzdržanih. Jedna članica nije učestvovala u glasanju.
Je li karta podjele iz 1947. postala konačno teritorijalno uređenje?
Nije. Rat je spriječio provedbu plana kako je bio zamišljen, a primirjima iz 1949. uspostavljene su linije kontrole koje su se razlikovale od predloženih granica podjele.
Gdje možete pronaći PDF plana UN-a za podjelu Palestine?
Na stranici UN-a s dokumentom Rezolucije 181 (II) nalazi se poveznica za preuzimanje PDF-a pod nazivom ARES181.pdf.
Image: UN Palestine Partition Versions 1947.jpg — Zero0000A/RES/181(II), Public domain
