Prevara s piltdaunskim čovjekom (turski: Piltdown Adamı) razotkrivena je 1953. testiranjem sadržaja fluora, mikroskopskim tragovima brušenja zuba i otkrićem vještačkog bojenja. Kenneth Oakley, Joseph Weiner i Wilfrid Le Gros Clark utvrdili su da je navodni ljudski predak sastavljen od ostataka ljudske lobanje i vilice orangutana. Naučnici su bili zavarani dijelom zato što je taj spoj odgovarao očekivanjima o ljudskoj evoluciji. Uz to je malo istraživača moglo pregledati izvorne primjerke.
Prevara je trajala 41 godinu nakon objave nalaza 1912., uprkos prigovorima koji su počeli 1913. Ako želite razumjeti kako je opstala, pratite i materijalne dokaze i rasprave koje su je pratile. Prepravljeni zubi objašnjavaju kako je predmet izrađen. Rani kritičari pokazuju zašto njegovo prihvatanje nikada nije bilo jednoglasno.
Piltdaunski čovjek ukratko: u čemu se sastojala prevara?
Charles Dawson objavio je navodno otkriće u Istočnom Sussexu u Engleskoj 1912. On i Arthur Smith Woodward predstavili su nalaze na sastanku Geološkog društva u Londonu 18. 12. 1912. Činilo se da materijal spaja lobanju nalik ljudskoj s vilicom nalik majmunskoj.
Zbirka Piltdown I sadržavala je pet fragmenata ljudske lobanje i majmunoliku vilicu s dva zuba. Uz njih su pronađeni životinjski fosili i primitivno kameno oruđe. Woodward je svoju rekonstrukciju lobanje protumačio kao dokaz postojanja ljudskog pretka koji je živio prije oko 500.000 godina.
To tumačenje zavisilo je od pretpostavke da lobanja i vilica pripadaju istoj vrsti drevnog čovjeka. Zapravo su pripadale različitim vrstama. Falsifikat je spojio ljudske ostatke i prepravljenu vilicu orangutana kako bi stvorio privid jedinstvenog evolucijskog oblika.
Šta znači naziv piltdaunski čovjek i šta se njime tvrdilo?
Naučni naziv dodijeljen nalazu bio je Eoanthropus dawsoni, što približno znači „Dawsonov čovjek iz zore čovječanstva“. Naziv je povezao Dawsona s pretpostavljenim ranim čovjekom. Ipak, spoj lobanje i vilice na kojem je ta tvrdnja počivala bio je vještački napravljen.
Piltdown je skup manjih naselja u Istočnom Sussexu, južno od šume Ashdown. Ta lokacija u Engleskoj postala je dio privlačnosti nalaza. Prema tumačenju Stephena Jaya Goulda, nacionalizam i očekivanja usmjerena na Evroaziju doprinijeli su prihvatanju navodnog ljudskog pretka pronađenog u Engleskoj.
Zašto je piltdaunski čovjek zavarao naučnike?
Lobanja i vilica odgovarale su utjecajnom očekivanju u Engleskoj: da se veliki mozak razvio prije drugih ljudskih osobina. Lobanja nalik ljudskoj iznad majmunolike vilice djelovala je u skladu s tim redoslijedom. Taj spoj zato je podržavao postojeću teoriju, iako ostaci nisu pripadali zajedno.
Mogućnosti hemijskog datiranja bile su ograničene 1912. Zato su se istraživači pri procjeni piltdaunskog nalaza više oslanjali na anatomska poređenja i procjene stručnjaka.
Važan je bio i pristup materijalu. Prema Prirodnjačkom muzeju u Londonu, vrlo malo naučnika imalo je priliku pregledati izvorne primjerke. To ograničenje sužavalo je mogućnosti njihovog nezavisnog ispitivanja.
Dawson je dodatno ojačao prividnu uvjerljivost nalaza kada je 1915. objavio otkriće Piltdown II. Činilo se da drugo otkriće ponavlja isti spoj lobanje i vilice. Ono što je ranije izgledalo kao neobičan primjerak sada je moglo djelovati kao anatomski obrazac koji se ponavlja.
U tom prividnom ponavljanju možete prepoznati svakodnevnu paralelu. Dva podudarna izvještaja mogu djelovati uvjerljivije od jednog. U Piltdownu je druga objava otkrića učvrstila prihvatanje nalaza. Ipak, kasnija analiza DNK povezala je zube iz dvije zbirke s vjerovatno istim orangutanom.
Ko je osporavao lobanju piltdaunskog čovjeka?
David Waterston tvrdio je 1913. da ljudska lobanja i majmunska vilica pripadaju različitim bićima. Marcellin Boule osporio je njihovu anatomsku cjelovitost 1915. Njihovi prigovori pojavili su se mnogo prije konačnog razotkrivanja prevare. Zato se ova priča ne može svesti na opću saglasnost naučnika.
Franz Weidenreich došao je do naročito jasnog zaključka 1923. Prepoznao je spoj lobanje savremenog čovjeka i vilice orangutana s brušenim zubima. Njegovo objašnjenje unaprijed je prepoznalo ključne elemente kasnijeg dokazivanja prevare.
Novi fosili ljudskih predaka iz Afrike i Azije također su otežavali uklapanje piltdaunskog čovjeka u postojeća objašnjenja. Njihova anatomija nije odgovarala njegovoj kombinaciji osobina. Piltdaunski čovjek sve više je postajao teško objašnjiv izuzetak u tumačenjima ljudske evolucije.
Kako je razotkrivena prevara s piltdaunskim čovjekom?
Testovi sadržaja fluora koje je Kenneth Oakley proveo 1949. doveli su u pitanje veliku starost pripisanu ostacima. Rezultati nisu podržali Woodwardovu procjenu od oko 500.000 godina. Umjesto toga, doveli su do procjene gornje granice starosti od približno 50.000 godina. To je bilo veliko smanjenje procijenjene starosti, a ne precizno datiranje nekog stvarnog piltdaunskog pretka.
Oakley je zatim radio s Josephom Weinerom i Wilfridom Le Gros Clarkom s Univerziteta u Oxfordu. Njihova istraživanja utvrdila su da lobanja i vilica potječu od različitih vrsta. Navodni anatomski spoj više nije mogao služiti kao dokaz postojanja jednog ljudskog pretka.
Mikroskopskim pregledom otkriveni su tragovi turpijanja na zubima. Njihove površine bile su prepravljene kako bi oponašale istrošenost karakterističnu za ljudske zube. To je bio dokaz namjerne obrade. Zubi su prepravljeni kako bi podržali predloženo tumačenje vilice.
Istraživači su također utvrdili da je većina materijala bila vještački obojena. Boja je učinila da ostaci liče na lokalni šljunak. Prepravljeni zubi i vještačka boja zajedno su objasnili kako su odvojeni dijelovi učinjeni naizgled usklađenim s navodnim mjestom otkrića.
Prevara je konačno razotkrivena 1953. Arhiv Prirodnjačkog muzeja čuva telegram koji je Oakley poslao Hallamu Moviusu u Muzeju Peabody 21. 11. 1953. U njemu je javio da je piltdaunski nalaz falsifikat.
Šta je otkrilo istraživanje iz 2016. godine?
Istraživanje objavljeno 10. 8. 2016. primijenilo je analizu DNK, precizna mjerenja, spektroskopiju i virtuelnu antropologiju na primjerke. Tim metodama ispitivani su materijali i način njihove izrade. Studija je pokazala da su za falsificirane fosile vjerovatno korišteni ostaci jednog orangutana i najmanje dvoje ljudi.
Analiza DNK povezala je očnjak iz zbirke Piltdown I i kutnjak iz zbirke Piltdown II. Vjerovatno su potjecali od istog orangutana. Najbliža utvrđena genetička srodnost bila je s orangutanima iz jugozapadnog Sarawaka na Borneu. Time je povezan materijal predstavljen kao dva odvojena otkrića.
Zajednički postupci izrade upućivali su na Dawsona kao vjerovatnu glavnu ličnost prevare. Tvrdnja o jednom falsifikatoru počivala je na tim zajedničkim tragovima izrade. Međutim, istraživači nisu isključili mogućnost da je neko drugi Dawsonu dostavljao falsificirani materijal.
Detalji koje nećete pronaći u vodičima
Snimci mikrokompjuterizirane tomografije, odnosno mikro-CT-a, otkrili su šljunak skriven u nekim kostima i jednom zubu. Mali obluci zatvarali su otvore. Materijal povezan s Piltdownom zato se nalazio i unutar prepravljenih primjeraka, kao i oko prijavljenih mjesta otkrića.
Kutnjaci orangutana bili su izvađeni iz vilice radi prepravljanja, a zatim vraćeni pomoću materijala za zubne ispune. Jedan zub pukao je tokom turpijanja. Falsifikator ga je ponovo sastavio istim materijalom za ispune koji je koristio i za zatvaranje rupa u lobanji.
Iskopavanja 1913–1914. donijela su još jedan predmet koji je djelovao vještački izrađeno: komad izrezbaren iz bedrene kosti slona koji je ličio na palicu za kriket. Piltdaunska zbirka tako je obuhvatala i predmete izvan lobanje i vilice, koje su postale središnji dokazi prevare.
Nakon Dawsonove smrti 1916. na piltdaunskim nalazištima nisu pronađeni novi primjerci. Njegov tačan motiv ostao je neizvjestan. Chris Stringer iz Prirodnjačkog muzeja izričito je priznao tu neizvjesnost 2016.
Hronologija
- 18. 12. 1912.: Dawson i Woodward predstavili su piltdaunske nalaze Geološkom društvu u Londonu.
- 1913.: Waterston je tvrdio da ljudska lobanja i majmunska vilica pripadaju različitim bićima.
- 1915.: Dawson je objavio otkriće Piltdown II. Boule je osporio anatomsku cjelovitost prvobitnog nalaza.
- 1916.: Dawson je umro. Nakon toga na piltdaunskim nalazištima nisu pronađeni novi primjerci.
- 1923.: Weidenreich je prepoznao lobanju savremenog čovjeka spojenu s vilicom orangutana čiji su zubi bili brušeni.
- 1949.: Oakleyjevi testovi sadržaja fluora doveli su u pitanje starost pripisanu ostacima.
- 1953.: Istraživanja Oakleyja, Weinera i Le Gros Clarka dokazala su prevaru.
- 21. 11. 1953.: Oakley je Moviusu poslao telegram kojim je potvrdio falsifikat.
- 10. 8. 2016.: Istraživanje koje je koristilo DNK i metode snimanja otkrilo je zajedničke postupke izrade i podržalo zaključak o Dawsonovoj vjerovatnoj glavnoj ulozi.
Često postavljana pitanja
Je li piltdaunski čovjek bio stvarni ljudski predak?
Nije. Bio je spoj ostataka ljudske lobanje i prepravljene vilice orangutana. Istraživanje iz 2016. pokazalo je da je falsificirani materijal vjerovatno sadržavao ostatke najmanje dvoje ljudi i jednog orangutana.
Koliko je trajala piltdaunska prevara?
Od objave 1912. do konačnog razotkrivanja 1953. prošla je 41 godina. Naučni prigovori počeli su mnogo ranije, s Waterstonovim osporavanjem 1913.
Koje dokaze trebate zapamtiti?
Zapamtite rezultate testiranja fluora, mikroskopske tragove turpijanja i vještačko bojenje. Dokazi o starosti doveli su u pitanje pripisanu starost. Površine zuba i boja pokazale su namjerno prepravljanje materijala.
Je li Charles Dawson sigurno bio jedini falsifikator?
Istraživanje iz 2016. izdvojilo je Dawsona kao najvjerovatnijeg počinioca i utvrdilo zajedničke postupke izrade. Nije isključilo mogućnost da mu je druga osoba dostavljala falsificirani materijal. Njegov tačan motiv također je ostao neizvjestan.
Izvori
- Wikipedia — Piltdaunski čovjek en.wikipedia.org
- Prirodnjački muzej — Rezultati istraživanja prevare s piltdaunskim čovjekom nhm.ac.uk
- Prirodnjački muzej — Arhivska zbirka o piltdaunskom čovjeku nhm.ac.uk
- Arhiv Prirodnjačkog muzeja — Oakleyjev telegram, DF/PAL/116/37/1 nhm.ac.uk
- De Groote i saradnici — Royal Society Open Science, 2016 pmc.ncbi.nlm.nih.gov
- Univerzitet Liverpool John Moores — Rezultati istraživanja piltdaunske prevare ljmu.ac.uk
- Wikipedia — Piltdown en.wikipedia.org
FAQ
Kako je razotkrivena prevara s piltdaunskim čovjekom?
Testovi sadržaja fluora koje je Kenneth Oakley proveo 1949. doveli su u pitanje navodnu starost ostataka. Daljnjim radom s Josephom Weinerom i Wilfridom Le Gros Clarkom utvrđeno je da ostaci pripadaju različitim vrstama, da su zubi brušeni i da je materijal vještački obojen. Time je 1953. dokazana prevara.
Zašto je piltdaunski čovjek zavarao naučnike?
Ljudska lobanja i majmunolika vilica odgovarale su očekivanju da se mozak razvio prvi. Prihvatanju nalaza doprinijeli su i ograničene mogućnosti hemijskog datiranja, oslanjanje na mišljenja stručnjaka i ograničen pristup izvornim primjercima.
Jesu li svi naučnici prihvatili piltdaunskog čovjeka?
Nisu. David Waterston osporio je spoj lobanje i vilice 1913., a Marcellin Boule iznio je prigovore 1915. Franz Weidenreich je 1923. prepoznao lobanju savremenog čovjeka spojenu s prepravljenom vilicom orangutana.
Ko je vjerovatno napravio piltdaunski falsifikat?
Istraživanje iz 2016. izdvojilo je Charlesa Dawsona kao najvjerovatnijeg počinioca na osnovu zajedničkih postupaka izrade. Nije isključena mogućnost da mu je druga osoba dostavljala falsificirani materijal.
Image: Piltdown Man – McGregor reconstruction.jpg — James Howard McGregor, Public domain
