Franklinova izgubljena ekspedicija: šta otkrivaju dokazi?

Franklinova izgubljena ekspedicija (na turskom: Franklin'in kayıp seferi) završila je nakon što su HMS Erebus i HMS Terror u septembru 1846. ostali zarobljeni u arktičkom ledu. Franklin je umro u junu 1847. Niko od 105 ljudi koji su napustili brodove u aprilu 1848. nije preživio. Olupine, svjedočenja Inuita i ljudski ostaci pružaju dokaze o povlačenju, bolestima i kanibalizmu nad nekim tijelima.

Koliko vam mogu otkriti smrznuto tijelo, kost s tragovima rezanja ili zatvorena ladica na brodu? Dokazi obuhvataju tri groba na ostrvu Beechey i DNK identifikacije objavljene u maju 2026. Ako svako od tih otkrića razmotrite zasebno, možete vidjeti koji nalazi potvrđuju događaje, a koje treba tumačiti opreznije.

Šta se dogodilo Franklinovoj izgubljenoj ekspediciji?

John Franklin isplovio je s brodovima Erebus i Terror iz Greenhithea u Engleskoj 19. 5. 1845. Cilj je bio proći Sjeverozapadnim prolazom. To je značilo pronaći morsku vezu između Atlantika i Tihog okeana sjeverno od Sjeverne Amerike.

Konačni sastav ekspedicije činilo je 129 oficira i mornara. Oba broda nosila su zalihe za putovanje koje je moglo trajati do tri godine. Kao kada pakujete hranu za dugo putovanje, priprema je zavisila od njegovog trajanja. Brodovi su, međutim, ostali zarobljeni u septembru 1846. U ledu su ostali sve do napuštanja u aprilu 1848.

Oba broda imala su opremu koja im je trebala pomoći pri prolasku. Dobili su željezne oplate na pramcu, parne mašine i po jedan propeler koji je omogućavao brzinu od oko četiri čvora. Te pripreme nisu spriječile da ostanu zarobljeni blizu ostrva King William.

Sačuvani pisani zapis bilježi gubitke prije povlačenja. Do 22. 4. 1848. umrla su 24 čovjeka, uključujući Franklina. Francis Crozier i James Fitzjames potpisali su bilješku u kojoj je navedeno da preostalih 105 ljudi namjerava krenuti prema rijeci Back 26. 4. 1848.

Karta Franklinove izgubljene ekspedicije: gdje su se odvijali događaji?

Da biste pratili put ekspedicije na karti, trebate razlikovati ostrvo Beechey od ostrva King William. Ekspedicija je prvu zimu, 1845–1846, provela na ostrvu Beechey. Tamo su umrli i sahranjeni John Torrington, John Hartnell i William Braine.

Sljedeće važno mjesto je moreuz Victoria, blizu ostrva King William, na području današnjeg Nunavuta. Erebus i Terror tamo su ostali zarobljeni u septembru 1846. Preživjeli su kasnije putovali duž zapadne obale ostrva. Na saonicama su vukli čamce prema planiranoj ruti do kanadskog kopna.

Mjesta na kojima su pronađene olupine dodaju još dvije tačke na ovu kartu. Erebus je pronađen oko 80 kilometara južno od ostrva King William. Terror je pronađen u zaljevu Terror, jugozapadno od ostrva. Kada razmatrate završna kretanja ekspedicije, ta mjesta trebate povezati sa zabilježenim povlačenjem i pronađenim ljudskim ostacima.

Hronologija

• 19. 5. 1845.: Erebus i Terror isplovili su iz Greenhithea pod Franklinovim vodstvom.
• Zima 1845–1846.: Ekspedicija je prezimila na ostrvu Beechey, gdje su umrla tri mornara.
• Septembar 1846.: Oba broda ostala su zarobljena blizu ostrva King William.
• 11. 6. 1847.: Franklin je umro, prema bilješci s lokaliteta Victory Point.
• 22. 4. 1848.: Preostalih 105 ljudi napustilo je brodove.
• 25. 4. 1848.: Crozier i Fitzjames dopunili su bilješku podacima o gubicima i planom pješačenja.
• Maj 1859.: William Hobson pronašao je bilješku s lokaliteta Victory Point.
• 1984. i 1986.: Obdukcijama su ispitana smrznuta tijela s ostrva Beechey.
• 1997.: Studija je opisala tragove rezanja koji potkrepljuju zaključak o kanibalizmu.
• Septembar 2014.: Pronađen je Erebus.
• Septembar 2016.: Pronađen je Terror.
• 2018.: Istraživanje nije potvrdilo da je olovo imalo presudnu ulogu u stradanju ekspedicije.
• 2019.: Daljinski upravljane podvodne letjelice snimile su unutrašnjost Terrora.
• 2024.: Genetičkim istraživanjem identificirani su ostaci Jamesa Fitzjamesa.
• 6. 5. 2026.: Objavljene su još četiri DNK identifikacije.

Tijela i mumije Franklinove izgubljene ekspedicije

Smrznuta tijela s ostrva Beechey pripadaju Torringtonu, Hartnellu i Braineu. Ti ljudi umrli su tokom prve zime. Njihovi ostaci zato pružaju dokaze iz ranije faze ekspedicije, prije napuštanja brodova i povlačenja duž ostrva King William.

Obdukcije iz 1984. i 1986. otkrile su nakupljanje olova i nalaze povezane s tuberkulozom. Kada naiđete na opis tih tijela kao „mumija” ekspedicije, imajte na umu vrijeme njihove smrti. Umrli su 1845–1846, prije Franklinove smrti u junu 1847. i povlačenja u aprilu 1848.

Druga skupina ostataka potječe s lokaliteta otkrivenog na ostrvu King William 1992. Studija objavljena 1997. opisala je oko 400 ljudskih kostiju i ulomaka. Pripadali su najmanje 11 osoba. Približno četvrtina ostataka imala je tragove rezanja.

Istraživači su te tragove protumačili kao fizičke dokaze koji potkrepljuju inuitska svjedočenja o kanibalizmu zabilježena u 19. vijeku. Nalaz se odnosi na postupanje s nekim tijelima. Ne potvrđuje da je svaki član ekspedicije doživio istu sudbinu.

Šta otkrivaju DNK i tragovi rezanja?

Istraživači su 2024. identificirali Jamesa Fitzjamesa pomoću genetičkih dokaza. Uporedili su profil Y-hromosoma iz zuba pronađenog na ostrvu King William s uzorkom živog rođaka. Identifikacija je povezala ljudske ostatke s jednim od oficira koji su potpisali bilješku o povlačenju.

Rezovi napravljeni metalnim alatom na donjoj vilici identificiranoj kao Fitzjamesova protumačeni su kao dokaz kanibalizma nad njegovim tijelom. Identifikacija i tragovi odgovaraju na različita pitanja. DNK utvrđuje čiji su ostaci ispitani, a rezovi pružaju dokaze o postupanju s njima.

Dana 6. 5. 2026. rezultati DNK analize identificirali su Harryja Peglara, Williama Orrena, Davida Younga i Johna Bridgensa. Time je broj članova ekspedicije identificiranih pomoću DNK porastao na šest. Univerzitet Waterloo saopćio je da na ostacima te četvorice novoid entificiranih mornara nije bilo dokaza kanibalizma.

Objašnjava li trovanje olovom smrt članova ekspedicije?

Olovo je bilo prisutno u ostacima članova ekspedicije. Ipak, sama izloženost ne dokazuje smrtonosno trovanje. Istraživanje objavljeno 2018. obuhvatilo je kosti i zube. Nije potvrdilo zaključak da je olovo imalo presudnu ulogu u stradanju ekspedicije.

Studija u časopisu PLOS ONE otkrila je olovo u nekim tkivima nastalim neposredno prije smrti. Taj nalaz potvrdio je izloženost tokom ekspedicije. Istraživači ga nisu smatrali dovoljnim dokazom da je trovanje olovom usmrtilo te ljude.

Hartnellov nokat također je postao dio predloženog objašnjenja koje je uključivalo nedostatak cinka i bolest. Procjena iz 2018. ukazala je na pitanja o tome može li jedan nokat dovoljno pouzdano dokazati taj nedostatak. Obje rasprave pokazuju zašto otkrivenu supstancu ili pretpostavljeni nedostatak treba pažljivo tumačiti.

Pronađeni brodovi Franklinove izgubljene ekspedicije: šta se sačuvalo pod vodom?

Tim koji je predvodila agencija Parks Canada pronašao je Erebus u septembru 2014. Terror je pronađen u septembru 2016, a Parks Canada potvrdio je njegov identitet. Agencija je izričito priznala ključni doprinos znanja Inuita iz zajednice Gjoa Haven tim otkrićima.

Olupine čuvaju materijalne dokaze o životu na brodovima ekspedicije. Tokom istraživanja Terrora 2019. obavljeno je sedam zarona daljinski upravljanim podvodnim letjelicama. Pregledano je 20 kabina ili odjeljaka. Snimljeno je više od 90 posto donje palube.

Snimci su obuhvatili kapetanovu kabinu. U njoj su na svojim mjestima ostali radni sto, ormari za pomorske karte sa zatvorenim ladicama, tronožac i dva termometra. Ti predmeti pružaju dokaze o unutrašnjosti broda. Dopunjuju pisani zapis o napuštanju i ostatke pronađene na kopnu.

Pojedinosti koje nećete pronaći u vodičima

Sjećanje Sammyja Kogvika pomoglo je usmjeriti potragu za Terrorom. Opisao je kako je oko šest godina ranije vidio veliki komad drveta koji je virio iz leda. Njegovo svjedočenje potaknulo je istraživački brod Martin Bergmann da 3. 9. 2016. sonarom pretraži zaljev Terror.

Tokom prvih ronilačkih istraživanja Erebusa utvrđeno je da se na lokalitetu olupine nalazi najmanje šest sidara. Na Terroru je kapetanova spavaća soba bila jedini odjeljak donje palube kojem se nije moglo pristupiti tokom pregleda 2019. Nalazila se iza jedinih zatvorenih vrata na toj palubi.

Tijelo koje je 2026. identificirano kao tijelo Harryja Peglara pronađeno je 1859. Uz njega su bili dokumenti poznati kao Peglarovi spisi. Među njima su bili mornarsko uvjerenje i pjesme. Ti spisi povezuju kasniju genetičku identifikaciju s ličnim materijalom pronađenim uz tijelo mnogo ranije.

Knjiga o Franklinovoj izgubljenoj ekspediciji i odgovori za razumijevanje pročitanog

Knjiga Davida C. Woodmana Unravelling the Franklin Mystery: Inuit Testimony prvi put je objavljena 1991. Rekonstruira sudbinu ekspedicije na osnovu usmenih svjedočenja Inuita. Ta tema neposredno je povezana sa znanjem čiji je doprinos otkriću brodova priznao Parks Canada.

Ako tražite odgovore s objašnjenjima za razumijevanje pročitanog, razlikujte dokaze prema onome što utvrđuju. Bilješka s lokaliteta Victory Point bilježi smrti i planirani polazak. William Hobson pronašao ju je u kamenoj humci na sjeverozapadnoj obali ostrva King William u maju 1859. Tragovi rezanja govore o postupanju s ostacima, a genetička poređenja identificiraju pojedine osobe.

Česta pitanja

Je li iko preživio Franklinovu izgubljenu ekspediciju?

Nije. Do 22. 4. 1848. umrla su 24 čovjeka. Niko od preostalih 105 ljudi koji su napustili brodove nije preživio.

Jesu li pronađena oba broda?

Jesu. Erebus je otkriven u septembru 2014, oko 80 kilometara južno od ostrva King William. Terror je otkriven u zaljevu Terror u septembru 2016.

Je li trovanje olovom izazvalo katastrofu?

Članovi ekspedicije bili su izloženi olovu, ali istraživanje iz 2018. nije potvrdilo da je ono imalo presudnu ulogu u stradanju ekspedicije.

Postoje li dokazi kanibalizma?

Da. Tragovi rezanja potkrepljuju zaključak o kanibalizmu nad nekim tijelima, uključujući Fitzjamesovo. Na ostacima četvorice mornara identificiranih 2026. nisu prijavljeni takvi dokazi.

Izvori

1. Parks Canada — Historija Franklinove ekspedicije iz 1845 canada.ca
2. Parks Canada — Zapis o nacionalnom historijskom lokalitetu pc.gc.ca
3. Kanadski muzej historije — Sjećanje na Franklinovu ekspediciju historymuseum.ca
4. Wikipedia na engleskom jeziku — Franklinova izgubljena ekspedicija en.wikipedia.org
5. Arctic — Posljednji dani Franklinove ekspedicije cjc-rcc.ucalgary.ca
6. Univerzitet Saskatchewan — Novi uvidi u sudbinu Franklinove ekspedicije news.usask.ca
7. PLOS ONE — Izloženost olovu tokom Franklinove ekspedicije journals.plos.org
8. Parks Canada — Otkrića parks.canada.ca
9. Parks Canada — Potvrda otkrića broda HMS Terror canada.ca
10. Parks Canada — Pronalazak broda HMS Terror parcs.canada.ca
11. Parks Canada — Pronalazak broda HMS Erebus parks.canada.ca
12. Parks Canada — Izuzetni snimci broda HMS Terror canada.ca
13. Journal of Archaeological Science: Reports — Identifikacija višeg oficira sciencedirect.com
14. Univerzitet Waterloo — Dnevni bilten, 2. 10. 2024 uwaterloo.ca
15. Univerzitet Waterloo — DNK podudaranja identificirala još četiri mornara uwaterloo.ca
16. University of Toronto Press Distribution — Razotkrivanje Franklinove misterije utpdistribution.com

FAQ

Image: Franklin's-Lost-Expedition.png — Hans van der Maarel, CC BY-SA 4.0